Sjedim tako, nemiran i nervozan, u jednom ovdašnjem frizerskom salonu – ćutim. Frizerka, mučeći se oko moje zarasle glave, željna razgovora, poče da se žali: „Nama frizerima treba uvesti beneficirani radni staž.“ „Zašto?“, upitah je začuđen. „Čitav život smo na nogama! Bole nas leđa, ruke, noge, proširene vene, eh...“, odgovori ona žalobnim tonom, a mene uhvati još veća nervoza – sjetih se svog završnog rada na master studijama, volonterskog posla, života u drugom gradu, troškova... I tada, odjednom, kao da me podsvjest ošamari i viknu „Zar je tebi najgore?“

U današnjem vremenu kriza svako misli i govori „Meni je najgore!, Meni je najteže!, Jadan ja!“ i sl. Teško je završiti silne škole, teško je naći pripravnički, a kamo li plaćen posao, teško je naći poštenu djevojku  i zasnovati porodicu, teško je sa djecom izaći na kraj, teško ih je, nespremne, pustiti u život, teško je sa ljudima, ljudi su zli, teško je doći do penzije, a penzije su male, teška je bolest, skupi su lijekovi, sat otkucava, a smrt je blizu.

Današnji čovjek se nikada neće osvrnuti i pogledati iza sebe na one tihe i nesretne koje je sudbina zaista pregazila, onima koji su daleko ispred može samo da zavidi, zato se on obraća sebi bliskima i objektivno ravnima ali na sljedeći način: „Lako je tebi, ti..., a pogledaj mene kako se mučim!“ Postoji kod nas taj kompleks malog čovjeka koji se nije realizovao kako je htio, pa trlja svoju muku o svačiji nos i gordi se kako i pored sve svoje muke i dalje opstaje. Ponosan na svoje sitne borbe (sa šalterušom, medicinskom sestrom, kondukterom) on ne vidi muke svojih bližnjih nego sve potčinjava sebi i zadovoljava svoju potrebu da u ulozi žrtve bude tetošen i poštovan.

Dučić kaže da je istinska nesreća samo biti siromašan, star i bolestan. Problem našeg društva je taj da se mladi ljudi najviše i žale na zlu kob. U svojoj letargiji i čarobnom krugu kafić – kladionica – kafana oni i nemaju vremena da se bore za svoja prava, prava svojih roditelja i svojih potomaka. „Nismo mi naslijedili domovinu od svojih predaka već smo je posudili od naših potomaka“, kaže Borislav Pekić. Star čovjek nikada nije težio promjenama, samo mladost ima tu snagu i maštu da mijenja svijet. Da li je potrebno mijenjati svijet? NE! Potrebno je promijeniti sebe! Držati masovne proteste, vršiti državne udare, pokretati revolucije su ishitreni postupci, nagli činovi koji ne mogu ništa dobro donijeti. „Zlo dobra donijeti ne može“, uči nas pokojni patrijarh Pavle. Naša promjena, ako je istinski želimo, mora doći iznutra, a ne s' vana. Kada se mi promijenimo i postanemo savjesni građani i hrišćani, grad u kojem živimo biće čistiji, lokalna i državna vlast će raditi svoj posao, rađaće se djeca i otvarati škole, nećemo svakih pola godine strahovati od rata, niti ćemo u beskrajnim redovima kafkijanski obijati pragove ambasada.

Čovjek se ne može za noć promijeniti, ali treba ići malim koracima. Kažem sebi – danas ću ispušiti cigaretu manje, zaobići ću kladionicu, umjesto u kafanu otići ću na teren kod osnovne škole i šutati trojke, pa ko zna, možda za nekoliko godina pročitam Igoove Jadnike ili naučim svirati gusle.

Trenutno radim na jednoj lokalnoj televiziji i imam čast i zadovoljstvo da kancelariju dijelim i slušam priče jednog sijedog novinara moćnog baritona. Sa sigurnošću tvrdim da se sa njegovim profesionalnim izazovima današnji novinar nikada neće susresti, a sumnjam i da bi bio dostojan tog susreta.

„Kolk'o dalje kamen baciš niz vodu, bolje će ti se vratiti uz vodu“, reče mi, prije nekoliko dana, jedan pjesnik. Ja mu kažem: „Pa evo bacam ga dvadeset godina, a nikako da se vrati.“ On elegantno zapali cigaretu i odgovori: „Vrijeme niti je počelo, niti će završiti sa tobom.“ Nasmiješih se i svatih – Meni je najbolje!

Duško Pejić