Još samo osamnaest dana i Tramp ulazi u Bijelu kuću. Sređuje nam papire za EU, prašta nam dugove prema MMF-u i Svjetskoj banci i vraća Kosovo. Lijepo je maštati, ali predstavnik republikanske stranke ipak neće pobijediti na izborima. Zašto?

Ako se bilo čemu može skinuti kapa američkim medijima masovne komunikacije to je vještina manipulacije nad zombiranim američkim građanstvom. Teško je jednom prosječnom Amerikancu prozrjeti perfidnost „demokratičnih“ i „politički korektnih“ medija najveće svjetske sile. Nemoguće je skinuti koprenu sa očiju mekdonaldizovanom konzumentu agresivne propagande.

Holivud kao osnovni proizvođač američke neoliberalne ideologije ima jednostavno pravilo u kreiranju narativa, a to je vječiti antagonizam „Good guys vs. Bad guys“. „Loši momci“ su potrebni da bi se imalo protiv koga navijati, zauzeta time masa prirodno staje na stranu „dobrih momaka“ nepreispitujući njihove postupke i moralne vrijednosti. Rambo ubija na stotine ljudi kako bi došao do glavnog negativca u filmu. Šta da se radi? „Milosrdni anđeo“ izgleda ne može, a da ne napravi, tu i tamo, neku „kolateralnu štetu“.

Vratimo se Trampu, američkom biznismenu, koji je svoj dar za glumu pokazao u rijalitiju „The Apprentice“ (Šegrt), u predsjedničkim izborima dodijeljena je uloga „lošeg momka“, on je dakle neprijatelj, ona greška u savršenom sistemu, virus kog treba uništiti. Neobuzdan i arogantan po prirodi, Tramp se u toj ulozi savršeno snalazi govoreći protiv svega onog što je američki politički establišment (u sprezi sa medijima) decenijama gradio. Tramp je nešto što bi se američkim medijskim riječnikom moglo nazvati publicity stunt. On je medijska kreacija koja izaziva šok. Prosječni Amerikanac (gojazni konformista) ima bojazan od šokantnog Trampa čija neupitna energija, poput kakve prirodne nepogode, teži korjenitim promjenama.

Zašto će Hilari da pobjedi?

Njemački politički filozof – ljevičar i osnivač „Frankfurtske škole“ Herbert Markuze govori da izmanipulisani čovjek rado trampi svoje slobode za komfor ili tzv „male slobode“. Primjer: Danas imamo situaciju gdje se mnogo govori i radi na ostvarenju prava LGBTQ zajednice, ali ne i sindikalnih prava radnika. Šta god mi mislili ili željeli, prava žena su takođe parcijalna prava. Ruski pisac Lav Tolstoj je vijek prije Markuzea odbijao da piše o „ženskom pitanju“ smatrajući da ono ne postoji – „postoji samo pitanje ukupne dobrobiti čovječanstva“.

Žena u današnjem vremenu ima određena formalna prava, ali je toliko izrabljivana i zlostavljana da se sadržinski i suštinski, za nju, ništa nije promjenilo, šta više, postalo je gore. Propagirajući individualne vrijednosti ona se seksualno oslobađa i profesionalno ostvaruje, ali personalno ona je uništena. Njeni emotivni i porodični, nad muškarcem svakako superiorniji, kvaliteti bivaju zatrti.

Da bi se ispunila formalna, parcijalna prava, žena mora stati na čelo SAD-a, jer tako nalažu dogme narativa. Ali suštinska promjena se neće desiti. Zar se SAD promjenila pod crnim predsjednikom? Naravno da nije! Ratovi su nastavljeni, eksploatacija svjetskih rezervi takođe, a nevine crnce američka policija ubija nasumice (ubistvo Altona Sterlinga u Luizijani je najnovije i samo jedno od mnogih u zadnjih osam godina). Crnci čine 13% od čitave populacije u SAD-a, 37,6% od ukupne zatvorske populacije su crnci, a u 71% slučajeva ubistva crnca, ubica je ponovo crnac. Formalna prava crnaca su tu – mogu glasati, ne moraju sjediti na sećiji u gradskom prevozu, idu u školu zajedno sa bjelcima, rijetki se mogu i obogatiti (glumci, sportisti, hip – hop umjetnici), ali za većinu ove populacije kvalitet života se nije promjenio još od vremena Linkolna. Kao što Barak Obama ništa suštinski dobro nije donio za crnce tako ni gospođa Bila Klintona – Hilari neće za žene.

Da zaključimo priču. Američkog predsjednika biraju vlasnici multinacionalnih kompanija. Ovaj pandemonijum ko zna od kada bira najpogodniju marionetu koja se da kontrolisati, tako da se ništa bitno niti u SAD, niti u svijetu neće promjeniti posle 8. novembra.

Ovaj današnji 22. oktobar mi Srbi, pak, trebamo pamtiti po prenošenju zemnih ostataka našeg Jovana Dučića. Svojom molbom da ga vrate u Trebinje naučio nas je da i velika Amerika može biti mala, a da jedno malo brdo iznad Trebinja velikom čovjeku može biti dovoljno.

Duško Pejić