Profit više nije riječ sa toliko nula | Herceg Televizija Trebinje

Kolumne

Profit više nije riječ sa toliko nula

Izvor: vukoje.rs | Datum:30.10.2019.

Ne znam ja koliko će ovo prijati ušima većine privatnika, poslodavaca, gazda, vlasnika, faca i šmekera (pa ko se u čemu pronađe) koji u svojim rukama drže neku vrstu “biznisa”. Apsolutno nebitno koju, počev od obične piljare, kafića, praonice automobila, “fast food-a” pa sve do onih najozbiljnijih inženjerskih firmi i IT kompanija koje prednjače u privrednom razvoju svoje zemlje.

Izvor foto: www.seattletimes.com

Onim razumnim i realnim koji prate i adekvatno se prilagođavaju dešavanjima na tržištu radne snage, sigurno neće teško pasti. Onima koji su svjesni, ali svojim priznanjem i postupcima po tom pitanju odolijevaju, možda će otvoriti koje oko. Onima koji će ovo ignorisati, biće najlakše. Njih ovo ne dotiče kao što ih ne dotiče ni budućnost njihovog biznisa koja će ih jednog skorijeg dana iznenaditi kao formirana santa leda u sred Sjevernog pola.

Plašim se da je neke od njih ta santa već malo osvježila, neke dobro naježila dok su neki od njih sasvim sigurno pred samo jedan stepen od tačke smrzavanja i vrlo ih malo dijeli od onih čiji je PIB sada već negdje na -20⁰ i koji se svog uspješnog biznisa i “zlatnih dana” sada samo rado prisjećaju. Svi oni u svom neuspjehu ili nedovoljnom uspjehu imaju jedan vrlo osjetljiv zajednički izazov – odnos prema radnoj snazi, svojim zaposlenima i ključnim ljudima. Baš kao i oni uspješni koji “berbom” i dalje dominiraju na polju svog biznisa, a koji su na vrijeme prepoznali i uvažili te savremene postulate na relaciji poslodavac – zaposleni.

Godinama, pa čak i decenijama, da u vijekove već ne zalazim, kompletna prednost na toj relaciji je bila na strani poslodavaca. Mogli su kako hoće, s kim hoće i koliko hoće… Međutim, ta situacija je danas maltene dijametralna i skoro pa da zaposleni upravljaju s tom devizom “kako hoćemo, koliko hoćemo i kod koga hoćemo”. Došlo je njihovih ne 5 minuta, nego 5 godina a vjerovatno i znatno više od toga. Na nesreću onog kompletnog vlasničkog kapitala koji je bukvalno prinuđen da se odrekne još većeg dijela svog profita i EBID-e, ukoliko želi prvo da održi, a potom i nastavi pozitivan kurs svog poslovanja. Njihovih 5 minuta ili bolje reći – 5 decenija je definitivno isteklo…

Međutim, ni jedni, ni drugi nisu zaslužni za takvu situaciju. Niti je neka iznenadno veća pamet, edukacija, vrijednoća i sposobnost radne snage popravila njihovu donedavnu poziciju, niti je “gluvoća”, netaktičnost pa i glupost vlasničkih struktura posebno “kriva” za očiglednu dominaciju njihove sadašnje i buduće radne snage. Ona “prošla” im je već danas nekome sadašnja, a koliko sutra – nekom drugom poslodavcu biće i buduća. Tako da ovi prvi nemaju zasluga za likovanje, kao što ovi drugi nemaju razloga za pretjerano kajanje. Sve to što se dešava je samo jedan zalogaj nezasite kapitalističke globalizacije čiji želudac već odavno punimo.

Koliko god ja uvijek bio na strani radnika i njihovih prava i zadovoljstava, moram reći da nije sve tako dobro u toj razigranoj igri mačke i miša u kojem miš biva sve komplikovaniji i nedostupniji mački. U nekim zanimanjima to ne da nije dobro, nego smatram da je čak i pogubno i za tu istu struku i za sve one koji zavise od nje. Šta nije dobro? E pa to što je jedan do juče prosječan pekar danas postao “vrhunski poznavalac tehnike i umijeća” spravljanja pekarakih proizvoda. Što je neka dojučerašnja lopina i uličar preko noći postao “odličan” konobar. Što je jedan zaista loš ili nedovoljno dobar inženjer za samo jedan vremenski rok isteka oglasa na “Infostudu” postao sasvim prihvatljiv i kooperativan. Što su sumnjivi privatni fakulteti dobro zajahali i državu i privredu. I ne samo da jašu nego su počeli i bičevati znanjem koje tamo nisu stekli. A tek će…

U tom pogledu, ništa to i ni za koga nije dobro! Po državu najviše samo što ona toga nije dovoljno svjesna, a najviše će od svih plakati zbog toga! Kako može i biti dobro kada struka gubi struku, neiskustvo izjede praksu, neznanje proguta znanje, dok profesionalizam i pamet bez prestanka udaraju pečat u svom pasošu. Poslodavci nikad nisu imali veću potrebu da vjeruju u Boga, jer im je danas praktično preostalo samo da Boga mole da imaju nekoga na tom i tom radnom mjestu, kako god taj neko posao taljao i odrađivao. Misija održivosti posla se na ljestvici vlasničkih prioriteta uzdigla iznad one profitne i ko god misli da je uloga vlasnika i poslodavca danas tako “ukusna za pojesti i pitka za popiti” – grdno se vara! Prilično sam ubijeđen da bar polovina njih iz sadašnjeg reda tzv. “ownera” razmišlja i skriveno, čak i od sebe i svoje jave, sanja prodaju ili izlazak iz svog biznisa… I ja ih, za sada, kao jedini “owner” samog sebe u potpunosti razumijem. Taj je krompir danas vrući nego ikada. Naročito u onim fritezama za čiji su pomrit opasno zainteresovani gladni poslodavci sa zapada.

I šta mi svi imamo od takve situacije. Pa imamo to da kafu u kafiću čekamo po 10 minuta. Što sve više želimo sami da spremamo hranu nego li je jedemo po restoranima. Što doktor ima prava i da ne bude doktor. Što znamo umrijeti iako nismo za umiranja… Što među vozačima ima više nevozača, a međ` đacima i takvim profesorima sve više pajaca. Što nam studenti sve više spremaju ispite u kafićima nego u čitaonicama. Što su nam “XR-ovi” i psihijatri uposleniji više nego ikada u svojoj istoriji. Što se kašnjenje nekih projekata više i ne računa kao kašnjenje ako je izraženo u mjesecima, a ne godinama. Što zarada, iako veća, biva sve skuplja dok profit nije više riječ od toliko nula…

Završavam. Nisam za sve nas u svim ulogama i pozicijama koje su nam danas dostupnije više nego bilo kada do sada. Nisam ja baš za ovakvu muziku i tako brzo kolo koje bi svi da vode. Previše je gaženja, kašnjenja, nesihnronizacije, improvizacije, netaktičnosti i nerealnosti u tom kolu. Svi bi danas da ga vode, a malo ko zna da ga igra. Kod nas se dešava takva situacija da oni na njegovom čelu, s koje god strane da se posmatra, imaju sve manje zapaženiju ulogu od ovih hajduka i odmetnika iznutra. I nije im nimalo lako. A sve to utiče na muziku i njen bakšiš… Igranka bez prestanka! Ko izdrži – pričaće…

BOŽO BOBAN VUKOJE





Kategorija: Kolumne

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: