U Muzeju Hercegovine u Trebinju večeras je predstavljena knjiga „Bilećke Rudine u srednjem vijeku“, istoričara prof. dr Radmila Pekića.

Na osnovu nalaza iz arhivske građe, autor oživljava srednji vijek bilećkog kraja, bavi se životom vlaških katuna, imenima naselja i njihovim postankom, migracijama i vezama sa srednjovjekovnim Dubrovnikom, a takođe i pitanjima političko-ekonomskih, kulturoloških i vjerskih prilika toga doba, među kojima je i sporno pitanje identiteta srednjevjekovnih nadgrobnih spomenika.

„Natpisi na stećcima u komparaciji sa dubrovačkom arhivskom građom nedvosmisleno potvrđuju da je na ovom području živjelo pravoslavno stanovništvo. Pored stećaka, dubrovačka arhivska građa pominje i popove iz porodica Predojevića, Mirilovića, Maleševaca i drugih“, pojašnjava Pekić.

On je kazao da su Bilećke Rudine, kao i ostala područja srednjovjekovne Trebinjske oblasti, karakterističane po kramarima – prevoznicima, koji su bili glavni nosioci trgovine roba između Dubrovnika i balkanske unutrašnjosti, srednjovjekovne Srbije i Bosne, a koji su sa svojom robom stizali i do Sofije i Levanta na istoku.

Pekić ističe da sa pozicije izučene i u knjizi predstavljene arhivske građe dosadašnja saznanja o Bilećkim Rudinama nisu više prihvatljiva.

Knjiga se, dodaje autor, vjerovatno neće dopasti mnogima, u prvom redu književnicima i etnolozima.

On napominje da u Bileći nikada nije postao nikakav dvor Pavlovića – oblasnih gospodara, da se u arhivskoj građi pominje kao tek obično mjesto kao i druga gdje je uspostavljana carina, te da je uvjerenje da je ovakav dvor postojao samo posljedica materijalne pogreške u tumačenju Marka Vega, koja se najposle primila i održavala u narodu.

Ovaj je kraj, dodaje Pekić, bio izuzetno siromašan, nije imao ni znatnijih trgovaca kao područja Gacka ili Trebinja, a naslanjao se uvijek na Dubrovnik.

„Još jedna stvar neće se svidjeti jednom dijelu čitalaca – a to je da su srednjovjekovni Rudinjani, pravoslavno stanovništvo sa ovoga područja, ispred Turaka bježali ka Dubrovniku i ka Stonu. Tamo je bilo pribježište i utočište, kao što je tokom 18. vijeka to bila hajdučka Crna Gora. Dubrovnik je za ovo područje inače bio obećana zemlja, u koju se išlo od muke i sirotinje, kuga i ratova, stupalo u službu, radeći za stanovanje i hranu, samo da bi se preživjelo. Jedan dio tog stanovništva  Dubrovčani nisu prihvatali – jer je osnovni zahtjev bio da prime katoličku vjeru…“, kaže Pekić.

Redovni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu dr Radivoj Radić istakao je da je Pekić jedan od rijetkih srpskih istoričara koji je i nakon posljednjeg rata istraživao i odlično poznaje dubrovačku arhivsku građu.

Uključivši i stećke, sa novim tumačenjima natpisa, te turske izvore, Pekić je, kaže on, napisao naučno zasnovanu, veoma dobru i zanimljivu knjigu, koja pritom opovrgava brojna vjerovanja i pretpostavke o ovom kraju, ovjekovječena uglavnom iz pera amatera koji su se oslanjali na narodna kazivanja.

„Na osnovu tih izvora on je rekonstruisao život srednjovjekovne Bileće i njene okoline. Najviše se bavio katunima, jer je stočarstvo bila glavna privredna grana u ovom kraju,  a zatim i odlivom stanovništva iz zaleđa u primorje, o čemu je donio čitav niz podataka o nekoliko stotina Bilećana koji su odlazili u Dubrovnik, neki čak stizali i u Italiju, tamo se učili zanatima i zasnivali porodice“, istakao je Radić.

On je dodao da je autor i u tumačenju stećaka svog kraja dao značajan prilog akademskoj diskusiji o ovom fenomenu našeg srednjovjekovlja, koja traje više od sto godina i u kojoj je, podsjetio je Radić, bilo mnogo politike i nacionalnih želja.

„Pekić je pokazao da to nisu nikakvi bogumilski spomenici, nego spomenici pravoslavne duhovnosti“, istakao je Radić.

Bilećani naselili i opjevane Čavoglave

Srednjovjekovno stanovništvo bilećkog kraja u migracijama je stizalo i naseljavalo i mjesta gdje bismo ih danas najmanje očekivali…

„Arhivska građe iz Zadra potvrđuje nam da je dio srednjovjekovnog stanovništva Rudina naselio područja današnje Dalmacije, preciznije šibenske Zagore, ona sela koja su čak i opjevana u vezi sa posljednjim ratnim dešavanjima, poput Čavoglava i Mirilovića. Upravo su to srednjovjekovni Bilećani, bolje rečeno Rudinjani“, ističe Pekić.