Da iz svake situacije koja nas zadesi možemo izvući najbolje iz sebe, godinama unazad dokazuje Trebinjka Milica Ijačić, reprezentativka BiH u parakajaku. Jedina je žena u BiH i na Balkanu i jedna od 14 u svijetu koja se takmiči u ovoj disciplini.

Invaliditet je nikada nije ograničio, niti sputao da ostvaruje vlastite snove. Dokazala je to više puta, a da su joj volja i entuzijazam drugo ime i potvrdila prošle godine na Svjetskom kupu u kajaku, kanuu i parakajaku u Mađarskoj, kada je veslala finale. 

„Živim život punim plućima! Predaja mi nikada nije bila opcija. I kada mi se desila povreda, koja je po shvatanjima mnogih strašna, veoma brzo sam uvidjela da je moguće živjeti ispunjen život i u kolicima. Ne treba mi ništa specijalno ni posebno u odnosu na druge, niti sam u mnogo čemu ograničena. Mozak mi je u redu i mogu da obavljam sve poslove, imam jake ruke i kotrljam se kroz život“, širokog, iskrenog osmijeha reče nam ova hrabra djevojka.

Odrastajući u Lastvi, odrastala je zapravo pored vode. Veoma rano je naučila da pliva, a sa ocem ribarom djetinjstvo je provela pokraj Sušice. Ljubav prema rijeci utkala se u njeno biće samim rođenjem, te je smiraj takvog ambijenta prirodno uslovio da se opredijeli za kajak, sport, koji joj je, priča nam, istinska ljubav i ogromna snaga za sve njene životne puteve.

„Kajak sam dugo posmatrala sa mostova Trebišnjice, taj lijep prizor sjajnih momaka i djevojaka dok treniraju. Spontano mi se javila želja da probam. Prije povrede sam živjela van grada i nisam imala mogućnost, a poslije sam razmišljala da li ću to ikada moći. Prije tri godine sam odlučila da se javim svom sadašnjem treneru Vulu Pantoviću, koji je na samo jedan moj poziv prijedlog prihvatio. I za mene i za njega to je bila avantura! Djelovalo je kao spoj nespojivog. Međutim, stvarno sam dobar plivač, obožavam biti uz vodu, tako da mi je prvi susret sa kajakom bila ljubav na prvi pogled. Prvi trening mi je bio fascinantan jer se nisam izvrnula ni jednom, uspjela sam da izveslam do kraja i danas sam tu gdje jesam“, s ponosom kaže Milica, koja je prvobitno trenirala u običnom kanuu, a zatim, uvidjevši njenu ambicioznost i golemu ljubav na treninzima, od prijatelja kluba dobila parakanu, prilagođen njenim potrebama.

Da pude ponosna na svoje uspjehe ima i razloga. Za svega dvije godine treniranja nastupila je prošle godine na Svjetskom kupu u Mađarskoj, u Segedinu, na svom prvom takmičenju, u kategoriji parakajak KL2, među ženama koje se ovim sportom aktivno bave znatno duže od nje. Posebno, ako se zna da trebinjski Kajak i kanu klub ne posjeduje opremu ni blizu onoj kakvu su imali takmičari na kupu.

„Segedin nam je pokazao šta nam treba. Tu smo naučili kako dalje i sad polako savladavam tehnike, prilagođavamo mene kajaku i kajak meni. Za naredna takmičenja biće mi potreban još bolji kajak od trenutnog pa sada razmišljamo kako da ga nabavimo da bih imala veće mogućnosti treniranja, pokretanja i mogla sljedeće godine ponovo da izađem na Evropski ili Svjetski kup“. 

U Segedinu Milica je bila zadnja ali sama spoznaja da je veslala finale Svjetskog kupa znači da je bila među prvih 9 žena u njenoj kategoriji, što je za nju ogroman domet.

„To je bio fenomenalan osjećaj! Sve se odvijalo na engleskom i bilo me strah da li ću sve dobro razumjeti, kakav mi je čamac, a pritom sam sve vrijeme morala biti koncentrisana i na trku, da li ću dobro uraditi start sa startnim mašinama koje mi u Trebinju nemamo, da li ću se dobro pozicionirati. Sve je drugačije od naših uslova ovdje i imala sam ogromnu tremu da izguram cijelu trku. Prezadovoljna sam što sam uspjela bez opreme kakva je potrebna i izveslala da se ne izvrnem i ostvarim svoje vrijeme od 1.17 na 200 metara“, sa puno ushićenja nam prepričava svoje prvo takmičenje.

Stičemo utisak da je to bila pobjeda same sebe. Bez adekvatne opreme u uslovima potpuno suprotnim od onih na koje je navikla, ova Trebinjka opet je nadmašila vlastite mogućnosti. I ne samo na Svjetskom kupu, nego odmah zatim i u Trebinju na Regionalnom takmičenju, gdje je u konkureciji djevojaka izvan njene kategorije osvojila treće mjesto. Naročito je ponosna na ovogodišnji uspjeh kluba koji je na Državnom prvenstvu u kajaku i kanuu osvojio mjesto državnog prvaka BiH!

„To je veoma značajan i ogroman uspjeh našeg kluba u zadnjih 17 godina otkada se održava Državno prvenstvo. Prvi put smo osvojili mjesto državnog prvaka i zaista nam je bilo teško. U dva boda smo pobijedili drugoplasiranog koji je imao čak pet trka više od nas. Pobjedom smo ostvarili ogroman rezultat, uspjeh svih nas“, reče nam Milica, koja je na ovom takmičenju u trci na 500 metara osvojila četvrto, a na 200 metara peto mjesto, što smatra i više nego odličnim rezultatom.

Za samo godinu dana popravila je i svoje vrijeme u kajaku pa sada 200 metara izvesla za oko 1.15 minuta. Osjećaj slobode koji svaki put osjeti na rijeci, kaže nam, posve je poseban i neuporediv sa bilo čim što je doživjela.

„Sloboda je prava riječ koja opisuje svaki moj tren u kajaku. Ljepota naše i bilo koje rijeke se otvara na drugačiji način. S druge strane kajak u meni izaziva ogroman mir, čišćenje misli i svih negativnih energija. I najumorniju me relaksira, dođe mi kao terapija i potpuni osjećaj sreće i zadovoljstva!“

Takmičarska sezona je završena. Međutim to za ovu našu jedinstvenu sportistkinju samo znači da počinju još intenzivnije pripreme na jačanju tijela, kako bi bila spremna za naredna takmičenja već na proljeće. A s obzirom na njenu snagu i glad za životom, ne krije ni šta joj je u parakajaku najveća želja.

„Sanjam da izađem na Paraolimpijadu! Sada mi je 31 godina, a pošto u parakajaku nema starosnih ograničenja, mogu se takmičiti još 20 godina i voljela bih to da ostvarim. Radim mnogo na sebi da bih postigla određeno vrijeme i mogla se kvalifikovati na jedno takvo takmičenje. Još uvijek sam negdje izvan vremena koje postižu moje suparnice na svjetskim i evropskim kupovima i trudim se da napredujem, da izlazim na takmičenja i popravim svoj rezultat!“

Očigledno je, Milica je dokaz da prepreke ne postoje. Kako nam reče, one mogu biti samo u našoj glavi kao izgovori. Bitno je da li nešto i koliko želimo i tada je sve moguće. Zato, kao neko ko je preaktivan u kolicima nema ograničenja ni u kajaku, a ni u životu.

Ona je sinonim za borca u svakom smislu te riječi. Borca u životu, u sportu, ali i za prava osoba sa invaliditetom, od čega, kategorična je, ne odustaje. Do sada je pokrenula niz inicijativa, od kojih su ostvarene prilagođavanje obrazovnih ustanova osobama sa invaliditetom, postavljanje rampi na trotoarima i u ugostiteljskim objektima, kao i dvije koje joj pričinjavaju posebnu radost.  

„U trebinjskom Domu zdravlja dobili smo prilagođen ginekološki sto za žene sa invaliditetom, kao i za teže pokretljive starije žene. To mi je jedna od najdražih inicijativa koje smo uradili! Uspjeli smo ostvariti i pravo za kvalitetno ortopedsko pomagalo, što je uvršteno u pravilnik Fonda zdravstvenog osiguranja RS, da svi aktivni korisnici invalidskih kolica ostvaruju pravo da nabave aktivna kolica u iznosu od 6.000 KM. To je najznačajnija stvar na nivou RS koju smo realizovali“, vidno ushićena kaže Milica, koja je svoj put nakon povrede počela graditi u Udruženju amputiraca Trebinje, zatim preko njenog matičnog Udruženja paraplegičara, Koordinacionog centra za podršku invalidnim licima Istočne Hercegovine do Antidiskriminacionog foruma za prava osoba sa invaliditetom.

Uz nebrojene aktivnosti, ova mlada dama sebe pronalazi i u fotografiji, hobiju kojim se odavno bavi i koji joj je poput sporta nezamjenljiv u svakodnevnom životu. Kroz njen pogled na svijet uviđamo suštu radost, svaki tren do kraja ispunjen. I ako se učini da je nešto nezamislivo, Milica je tu da nas demantuje. Upornošću i radom na sebi ne prestaje da iznenađuje. Zato vjerujemo da ćemo je i prije nego što očekujemo pratiti na Paraolompijadu i brojna druga takmičenja, kojima čistog srca tako dostojanstveno stremi! 

SPORT KOJI SE VOLI

„U parakajaku postoje tri kategorije, raspoređene po funkcionalnosti tijela i ja sam srednja KL2. Pošto nas ima 14 žena u svijetu koje se aktivno bavimo takmičarski kajakaštvom, težim da treniram ozbiljno i ulažem cijelu sebe. Kajakaštvo zaista volim i ništa mi nije teško. Imali smo sreću da možemo da odemo na Svjetski kup u kajaku, kanuu i parakajaku u Segedinu jer nam je blizu, a kako je ovo veoma skup sport, da se takmičenje održavalo negdje dalje, ne znam da li bismo put mogli realizovati. Potrebna su ogromna sredstva, a naš klub na žalost ima mali budžet. Oprema je jako skupa. Kajak meni potreban košta preko 3.000 evra, veslo za treniranje za djecu oko 150 evra. Snalazimo se da nabavimo opremu, a treba nam je sve više jer se naš klub širi. Trenutno imamo 25. djece koja treniraju aktivno i rekreativaca koji dolaze povremeno. Mi ustvari imamo opremu za nas 18, a za sve preko toga se nekako dogovaramo.  U pandemiji je par klubova u BiH ugašeno, dok mi opstajemo, prijavljuje nam se sve veći broj djece, a zbog nedostatka opreme, na žalost ne možemo sve da ih primimo. Nadamo se da ćemo uspjeti to da riješimo, posebno sada kada je naš klub Državni prvak, na radost svih mališana koji žele da se bave ovim sportom!“

CIJELIM BIĆEM U KAJAKAŠTVU

„Kada sam počela sa treniranjem nisam imala strah od prevrtanja kajaka jer sam dobar plivač. Bio je momenat kad sam se izvrnula ali sam uspjela da isplivam. Strah se naravno javi, ali se vremenom prebrodi. Imala sam dosta prevrtanja i moralo ga je biti i bila sam uporna da savladam veslanje. Pored ljubavi, kajak traži upornost i istrajnost. Svi se prevrću, ali kada se savladaju ravnoteža i tehnike, nema problema. Potrebne su godine treniranja, mnogo odricanja, mnogo sati provedenih na vodi ako se žele ostvariti sportski rezultati. Stižem da uklopim i posao i treninge. Kao što uvijek kažem, ne osjećam se sputanom u bilo čemu što radim. Jedina prepreka ponekad su mi stepenice, a i one nisu ako tu imam par ljudi spremnih da pomognu. Uz posao, sport mi je odlična terapija i zaista, svima je potrebno da se nakon povrede i bilo kakvog fizičkog ili psihičkog pada aktiviraju, da sebe usmjere ka nečemu i ne razmišljaju o negativnim posljedicama, nego da idu naprijed. Od velike važnosti je psihološki momenat da se čovjek osjeti prihvaćenim. Ja sam to osjetila i zahvalna sam na svim prilikama koje su mi ukazane!“