Povodom godišnjice upokojenja umirovljenog vladike zahumsko-hercegovačkog Atanasija, večeras su u Trebinju počeli trodnevni susreti poštovalaca njegovog lika i djela.

Prvo veče je posvećeno radu i životu blaženopočivšeg vladike u Hercegovini.

Episkop zahumsko-hercegovački Dimitrije, pozdravljajući veliki broj vjernika i poštovalaca umirovljenog episkopa Atanasija i otvarajući okrugli sto na kome su o voljenom vladici hercegovačkom govorili  mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, episkop diseldorfski i njemački Grigorije, iguman hilandarski Metodije i vladika pakračko-slavonski Jovan, je kazao da se sjeća riječi koje mu je blaženopočivši vladika Atanasije često govorio sjetno kao neki dječak.

„'E oče Mićo, da se mi svi u so premetnemo, ne bi našim svetim ocima ni čorbu osolili.' Takav je bio episkop Atanasije, čovjek dječačkog srca, mladalačkog poleta i čovjek prepun ljubavi prema teologiji i ljubavi Božijoj“, kazao je vladika Dimitrije.

Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije je rekao da je vladika  Atanasije želio da dođe u Hercegovinu i postane episkop ovom narodu.

„Sa posebnim žarom je pričao o njoj. Sve je o Hercegovini znao, svaki kamen, o stradanju, prije nego što je izabran za episkopa Hercegovine. Čovjek takvih darova, prodorne energije želio je da uđe među dinarce. U najteže vrijeme je došao u Hercegovinu i ponio krst svog naroda sa kojim se srodio. Naravno, nije idealizovao svoj narod već ga je kritikovao kao otac ili još bolje kao majka, sa bezuslovnom ljubavlju. Grdio je svoj narod ali svi su osjećali i znali da je to sa velikom ljubavlju. Nosio je karakter svog oca, bio je junak. Imao je majčinsku nježnost koju je često prikrivao očevim karakterom. Nije slučajno ni da je ponajviše od svih naših vladika, zajedno sa mitropolitom Amfilohijem boravio na Kosovu. Izuzetno je dobro znao istoriju, geografiju i svaki dio stradalnog naroda na Kosovu, u Hercegovini ali i Liki i Krajini. Često je pisao kako je naš narod stradao ali opstajao zajedno sa Hristom, uvijek je hrabrio naš narod“, istakao je mitropolit Joanikije i objasnio da su Justinovi učenici Atanasije i Amfilohije u  kasnijim godinama birani za episkope.

„Atanasije je poslije Amfilohija izabran za episkopa ali obojica u kasnijim godinama. Tu je bilo i promisli i ljudskog faktora. Ali mi ga nismo mogli zamisliti u mirnom kraju gdje sjedi u svom kabinetu. I sam je želio da uđe u maticu života i zato je, kako sam ja osjetio, želio da iz Banata dođe u Hercegovinu. Imao je veliko povjerenje u oca Simeona od koga je mnogo čuo o stradanju u Hercegovini ali je upoznao i jednog jevanđeljskog čovjeka koji o stradanju i prolivanju nevinog stradanja ljudi u Hercegovini nije govorio sa osjećajem osvete već je svjedočio o žrtvi koja pred Bogom neće biti zaboravljena“, kazao je mitropolit.

Vladika diseldorfski i njemački Grigorije je istakao da je vladika Atanasije čovjek koji i u nama i oko nas uvijek proizvodio neki zemljotres.

„Takav jedan zemljotres se dogodio na Vidovdan 1992. kada je Atanasije konačno uveden u tron hercegovačkih episkopa. On je sam tiho u jednom hodniku patrijaršije predložio patrijarhu Pavlu da bi ako bude se birao vladika hercegovački, iako je već u Banatu bio godinu dana epoiskop,  predložio da bi rado on to bio. Tada mu patrijarh ništa nije odgovorio. Ali kada je otac Isaija ušao u saborsku salu da objasni kakvo je stanje tada u Hercegovini, nije ni postojala druga opcija da neko drugi prihvati osim njega“, kaže vladika Grigorije i dodaje da episkop Atanasije nije došao u Hercegovinu radi uspjeha i slave jer je sa 54 godine kada je došao u Trebinje već bio uspješan teolog, profesor, iskusan i zreo gospodin, vrhunski duhovnik i monah priznat u cijelom svijetu.

„Ali po mom uvjerenju žudio je za mučeništvom, zato je došao u najteže vrijeme u Hercegovinu. Na jamama je služio često i sebe je vidio tu. Nije ga privukla sunčeva svjetlost u Hercegovinu – već svjetlost jama bezdanica. Jedan veliki čovjek je došao u zemlju koja skriva ogromnu energiju – doduše pod zemljom. Tada se desio udar u kamenu, u čudesnoj zemlji i upalila se iskra – vatra u kamenu. Šta god da smo radili tada, mi smo imali osjećaj da nešto gori prijatno i toplo iako je sve oko nas strašno neprijatno. Te kosti iz jama su počele da svjetle i izlaze iz zemlje. Imao je cilj da se sjedini sa mučenicima. A niko nije mogao na tom putu da ga omete a svako je htio da ide za njim jer je vidio da on ide nekim svjetlim putem. On se nikom nije dodvoravao“, kaže vladika Grigorije podsjećajući da je malo vremena za ispričati svaki detalj o njegovom načinu života, kako je obraćao pažnju na ranjene, stradale, kako je imao osjećaj za ljude da ne budu gladni, niko ispred njegovih vrata nije otišao gladan.

„Dogodila se ta iskra u kamenu, prorok je hodao stradalnom zemljom, ali nije mu se dalo da ga išta pogodi. Sjećam se kada su rekli da pada Trebinje, kazao mi je da idem a on ostaje. Ja mu kažem: 'Pa šta ćeš tu sam, doći će ustaše', a on mi je odgovorio: 'Pa to će biti najbolji događaj u mom životu'. Ali kao vrhunski teolog ipak je znao da ne može stradati na silu. Ali onda mu se dogodilo čudesno stradanje...Sjećate se kada je pao. Unosili smo ga u bolnicu slomljene kičme, a on je tada govorio: 'Zovi Amfilohija da zamonaši Savu, ja sam mu to obećao'. I još mi je rekao: 'Ako izgubim svijest, slučajno da me niste vozili negdje iz Trebinja jer ja sam ovdje bio pastir i ovdje moram da umrem'“, kazao je vladika Grigorije.

Vladika pakračko-slavonski Jovan je kazao da je vladika Atanasije bio i njegov profesor a na vrlo čudne načine je polagao ispite baš kod njega.

„Jedan jedini ispit sam polagao normalno kod njega na fakultetu u Beogradu.  Drugi sam polagao dok je ležao ovdje u Bolnici sa tegom iznad glave i ispitivao me patrologiju. Treći sam polagao 1999. godine u Pećkoj patrijaršiji, u sred pakla na Kosovu i Metohiji i tada je našao vremena da me ispita a četvrti, kada je konačno ustao iz bolničkog kreveta, sam sat i po hodao oko Tvrdoša dok me ispitivao posljednji ispit“, sjeća se vladika Jovan. Ali ono po čemu ga najviše ipak pamti je što je u Hercegovini ostavio pečat i pokazao šta je pravi episkop i kako voli i strada uz svoj narod.

„Kada je bio episkop banatski, ovdje u Tvrdošu je bio otac Georgije. Dolazili smo ovdje i vidjeli Hercegovinu prije Atanasija. Tvrdoš je bio sirov, suv, siv i mračan. Dolazili smo tu među svoj narod i sve je bilo teško. U sred rata smo došli a sve je bilo puno svjetla. Slažem se sa vladikom Grigorijem da je Atanasije išao za mučeništvom. Ali on je došao u Hercegovinu i da bude zajedno sa Amfilohijem. Kao što se izobražavaju Petar i Pavle, kao što se izobražavaju sveta tri jerarha do kraja vremena će se izobražavati Atanasije i Amfilohije. Oni se posebno ne mogu razumjeti. Jedan je počinjao rečenicu a drugi završavao. Njih dvojica su bili jedan čovjek“, kazao je vladika Jovan.                       

Iguman hilandarski Metodije je kazao da je velika duhovna radost što smo se svi okupili da slušamo program posvećen životu i radu vladike Atanasija u Hercegovini ali da mora skrenuti sa teme, onako kako je vladika Atanasije skretao pa se vraćao.

„Jednom prilikom je došao u Hilandar i održao nam predavanje. Ali na način da počne jednu, otvori zagradu, počne drugu temu pa se opet vrati na tu prvu temu. Zato ja moram sa Hercegovine preći na Hilandar. Imao je veliku ljubav prema Svetoj gori ali i svetogorci su imali veliku ljubav prema njemu. Pokušaću da vam dočaram kroz nekoliko primera...Uvijek je imao vremena da sasluša naše probleme, da nas posavjetuje. Ne zna se ko je koga više cijenio. O tome bi se moglo dugo i na široko pričati. I u ratu i u teškim situacijama. Iako je u Hercegovini nosio veliki teret, trudio se da dolazi a kada nije mogao slao je svoje izaslanike. Jednom je poslao vladiku Grigorija, a mitropolit Amfilohije blaženopočivšeg Luku. Posebno 2004. godine kada je bio veliki požar, nekoliko sedmica je bio uz nas. Na svim bogosluženjima sa našom bratijom. Hrabrio nas, govorio da se ne plašimo...Njegova ljubav je bila uvijek prisutna“, objasnio je iguman hilandarski i dodao da smo svi imali u tom velikom čovjeku primjer, imao je uticaj svojim životom a koristio je svaki trenutak da nas podučava.

„I u monaštvu se ljudi kroz podvige razapinju na krst. Sveta Bogorodica nas kako je obećala čuva na Svetoj gori ali mi vrlo često tu budemo razmaženi. A vladika Atanasije je svojom pojavom to razbijao...Obilazio je manastire pješke. Imao uz sebe jednu monašku mantiju, nije nosio zamjensku....Volio je svetogorski način života ali nije volio da budemo uljuljkani već nas budio. Imao je i drugi način da nas poduči...Imao je podvig da je kao jurodiv, išli smo brodom u posjetu jednom manastiru i zagazi u vodu na obali i pokvasi cipele i čarape. Sjeli smo u brod a on je okačio čarape da suši kazavši nam: 'Ovo sam na Sorboni naučio'“, ispričao je iguman anegdotu na koju se mitropolit Joanikije nadovezao riječima: „Kada je nešto povezano sa velikim čovjekom i malo postaje veliko, pa tako i ova priča o čarapi.“

Na kraju ovog razgovora, vladika Jovan je dao epilog kazavši da je vladika Atanasije bio veoma realističan čovjek.

„Razgovarali smo o njegovoj knjizi o Jasenovcu i on je rekao šta je važno, imao je trezven i kritičan odnos prema sebi a drugo KOSOVO JE ZNAO potpuno, svaku stopu, u svaki rov je ušao i donedavno je govorio da ćemo da ginemo za Kosovo, za crkvu, za Hrista. I nikad niko nije mogao da mu kaže: 'Ma kome ćeš ti to', jer su svi znali da on svojim životom, srcem živi uz svoj narod“, zaključio je vladika.