Jovana Porobić, magistar arhitekture, čiji rad oslikavaju prefinjena estetika, elegancija i jednostavnost izraza, pred sebe godinama postavlja ciljeve na poslovnom polju. Ako se pozovemo na konstataciju da se ljepota upravo krije u jednostavnosti, onda sve što projektuje možemo nazvati istinski lijepim, čistim oblicima koji pokreću i slike i misli. Njeni objekti širom Trebinja, ali i dalje, svojevrstan su plod višegodišnjeg rada, talenta i najfinijeg odraza stila i univerzalnosti.

Jovana Porobić u svom Projektnom birou - Kreativna sloboda je neprocjenjiva!

Iako nije Trebinjka, ovdje živi i radi više od decenije. Autentičan izraz, adekvatno poimanje svjetskih trendova, usklađenost indivualnosti sa razumijevanjem arhitekture, omogućili su joj da od prije dvije godine pokrene i sopstveni Projektni biro.

Sva znanja, počev od osnovne škole, Srednje građevinske u Banjaluci, preko odsjeka arhitekture na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu do, kako kaže, izvanrednih kolega iz biroa u kojem je dugo radila, upijala je pažljivo. Usmjerivši instinkte kao treba, u prilici je da se razvija, prihvata sugestije, a da pri svemu tome ostane dosljedna sebi.   

„Trudim se da mi objekti ne liče jedan na drugi, da svakom dam drugačiji pečat. Ne volim oble forme, već više jednostavne, svedene, oštre linije i ivice, dakle minimalizam i, vjerujem, da me po tome prepoznaju“, započinje naš razgovor Jovana, za koju možemo reći da se u svemu što radi ogleda ona sama, osoba vedrog duha, izuzetnog senzibiliteta i karaktera, neko ko zna šta želi i čemu stremi.

                                                                 Stambeni objekat

Da bi dosegla dotle gdje jeste, naglašava, presudna je bila ljubav, a potom i saradnja sa klijentima i investitorima. Njegujući ove važne postulate, uspijeva da svoje zgrade, kuće, poslovne prostore, hotele, enterijere, parkove i crkve, pedantno utkane u ambijent, učini i izvjesnim svjedocima vremena, ono što arhitektura i jeste u svojoj suštini. Projektujući sa izuzetnim osjećajem za mjeru, uz poštovanje pravila struke i suptilnim doziranjem vlastite kreativnosti, za svoje mjesto odavno se izborila.

„Moje područje većinom je visokogradnja, ali s vremena na vrijeme uradim i neki enterijer, čisto da malo napravim neki presjek u poslu, da mi bude raznoliko. Enterijerima se inače ne bavim, ali kada mi je prilika interesantna, prihvatim i rado uredim neki prostor. Pomaže mi da održavam kreativnost“.

Pronikavši odavno u srž bezvremenosti arhitekture, nakon dosta iskustva u profesiji, projektovanje, a zatim uživanje u onome što je njene vizije djelo, naziva čarima bez konkurencije.

                  Uređenje školskog dvorišta

„Najizazovniji mi je trenutak kada se usaglasim sa investitorom. Kada je on zadovoljan onim što sam uradila i to je prvi nalet zadovoljstva, s obzirom da sve prije toga nosi bojazan. Sljedeća stepenica je kada krene gradnja, kada projekat preraste u nešto vidljivo, opipljivo, materijalno. Tada me preplavi radost što se moja ideja realizovala!“

Pa ipak, uz svo zadovoljstvo, reče nam, preispitivanje sopstvenog djela nikada ne prestaje. Usvojivši na samim počecima karijere sugestije iskusnijih kolega i neprekidno radeći na sebi mogla je i da pokrene sopstveni posao, te da kao i svaka umjetnička duša da oduška kreativnoj slobodi.

                                                                                                                        Ljetnikovac

„Bila sam u timu koji je radio mnogo projekata, sjajna ekipa sa kojom sam stekla veliko iskustvo da mogu sama da radim, što mi je oduvijek bila želja i zahvalna sam im na svemu! Vrijeme je pokazalo da treba da idem dalje. Suprug mi je građevinski inženjer, tako da zajedno radimo. Najveći mi je kritičar i podrška, sve nosim prvo njemu na odobrenje jer samom sebi čovjek ne može biti objektivan pa je dobro čuti drugo mišljenje. Samostalni posao omogućio mi je najljepše od arhitekture – slobodu pri odabiru poslova i priliku da investitoru sugerišem da je nešto bolje, ljepše, modernije. Struka je široka i svašta se sa ovim zanatom može raditi. Po prirodi ne volim monotoniju i raduje me što u Trebinju za nas arhitekte ima posla. Presrećna sam raznovrsnim stvarima koje mi dolaze, poput recimo hotela sa pogledom na more na Ivanici kojim sam fascinirana i, ta raznovrsnost je neprocjenjiva u mojoj profesiji“.

Da bi bila uspješna, kaže, važno je pratiti svjetska dešavanja. Međutim, ne pripada onima koji olako podliježu uticajima trendova, već se vodi tezom da ono što radi bude moderno i nakon niza godina, stvarajući kvalitet i elemente trajne vrijednosti, nesputane vremenom.

                                                   Etno selo

„Svaki projekat nosi neku drugu priču i svakom se radujem, posebno ako se ispoštuje da bude izveden kako je projektovan. U posljednje dvije godine mnogo su mi draži svi koje radim samostalno. Kao jedan takav izdvojila bih projekat vile u naselju Police, polupametnu kuću, sa bazenom, ravnim krovovima, jednostavnim formama, nešto potpuno drugačije od svega što sam radila. Veliki mi je izazov i to je projekat na koji sam trenutno najponosnija“.

Uz arhitekturu, sastavni dio Jovaninog života je i folklor, još jedna ljubav od najranijeg djetinjstva, koju naziva divnim hobijem i relaksacijom od svakodnevice. Član je veterana GKUD – a „Alat“ Trebinje, sa kojima je, priča nam, pored radosti igre, povezuju dragi ljudi, među kojima i pojedina istinska prijateljstva.

             Folklor, ljubav od djetinjstva, dnevna doza opuštanja sa veteranima GKUD-a Alat Trebinje 

A pored poslom ostvarene ambicije, ovu Prnjavorčanku, kako podvlači, potpunom u Trebinju najviše čine kćerka Ana i suprug Dušan. Ljubav ju je dovela na jug Srpske i, kako to i biva, zalistala neke nove stranice života. U jednom od poglavlja smjestila je i Jovaninu impresiju Trebinjem, iz koje neminovno proizilaze i plodonosni profesionalni koraci. Talentom i znanjem koje neprekidno nadograđuje, odavno je stvorila prepoznatljiv stil, pa progovarajući kroz prizmu umjetničke imaginacije kreira jedinstvena zdanja, donoseći u naš grad i dašak elemenata svjetske arhitekture.

TREBINJE – AMBIJENT POSEBNOSTI, ŠARMA I TOPLINE

„U Trebinju mi se sviđaju stare, tradicionalne hercegovačke kuće, od kamena sa kamenim krovovima. Uprkos tako hladnom materijalu imaju dušu, toplinu, poseban duh i pripadaju ovom ambijentu. Da su negdje drugo, u nekoj ravnici, ne bi imale tu posebnost i šarm. Takođe, predivne su mi i male kamene crkve, sa karakterističnim zvonikom, tzv. preslicom. Cijeli Stari grad mi je interesantan, jer je kao takav autentičan, prepoznatljiv i u neku ruku simbol grada, pored Platana, zatim Muzej Hercegovine, Kameni most i cijeli red objekata niz rijeku, između mostova. Svaki ima priču iz vremena u kom je nastao i čini prepoznatljivu razglednicu ovog grada, koju, po meni, treba sačuvati“.

HTJELA BIH DA CRTAM KUĆE

„Arhitektura me zanimala još u osnovnoj školi. Nastavnik tehničkog je primijetio moje crtanje i to što crteže razumijem pa me forsirao, nazivajući me svojim malim inženjerom. Sjećam se, kada bi me kao malu pitali šta bih željela da budem kada odrastem, govorila sam – htjela bih da crtam kuće! I tako je krenulo, učenja i interesovanja su se vezala. Građevinsku školu sam upisala sa namjerom da nekad budem arhitekta, smatrajući je dobrom podlogom za dalje školovanje, što i jeste bila. Profesori su bili fantastični i na fakultet sam otišla sa ogromnim predznanjem. Dok sam studirala oduševljavala sam se objektima Frenk Lojd Rajta i Tadao Anda. Ta jednostavnost formi i linija nešto je čemu sam težila. Sada, poslije decenijskog iskustva gradim svoj stil. Mnogo toga što vidim mi je zanimljivo, a željela bih posjetiti Peking i Kinu, rasadnik moderne arhitekture, tehničkih i tehnoloških dostignuća, kao i Rim sa svim svojim fantastičnim arhitektonskim djelima!“