Razvojem sistema za navodnjavanje na području Trebinjskog i Petrovog polja, tehnička voda bi uskoro trebalo da stigne i do najjužnijeg oboda područja Trebinja, u selo Poljice-Petrovo. Radovi na primarnoj infrastrukturi došli su u završnu fazu. Uslijediće potom izgradnja potpisne pumpe i priključaka. Prema očekivanjima mještana i obećanjima nadležnih – još u ovoj godini voda će doći u poljička domaćinstva, drugim krakom i do seoskog groblja i crkve, a trećim - u polje ispod sela, u kojem poljoprivreda, sa modernim natapnim sistemom, više neće zavisti samo od davanja prirode, po pravilu oskudnih kad zemlji najviše treba...

NA PRVOJ LINIJI

Smješteno negdje na pola razdaljine između Trebinja i Cavtata, Poljice je danas moru najbliže selo u Republici Srpskoj. Mjesto na sredini puta koji bi bio najkraća veza Trebinja sa primorjem obećavalo je Poljicu sretniju persepektivu da je taj put ikada izgrađen. Započeto je prekinuo rat, a umjesto na frekventnom turističkom tranzitu, selo se našlo - na prvoj liniji fronta. U ratu su ga odbranili ali je život napustio selo, ostavljajući iza sebe utrnula ognjišta, kuće devastirane od granata, zatravljene njive i vinograde, minska polja rasuta po okolici. Drugi bi u takvom udesu možda dizali ruke od starine, ali Poljičani od svoje nisu.

Milovan Mišo Petković probio je led. Sa svojom životnom saputnicom Dragicom odlučio je 2001. godine da napusti svoj privremeni smještaj u Bihovima i da se vrati na svoje ognjište.

Prvi se vratili u selo - Dragica i Mišo Petković

„Ja sam još od '96. dolazio i vazda ponešto popravljao. Malo sam i kredita uzeo da ostaklim, uzmem nešto cigle i japije što je falilo. Ovdje sam dotjerao jednu kravu i pet-šest ovaca. To sam kasnije razmnožio. Izašao sam na četiri krave i šezdeset ovaca. Ali je najveći problem - nema vode...“

Mučio se svakojako. Vodu je traktorom u velikim rezervoarima dovozio iz Mokrog polja, gdje je još tada bio sistem za navodnjavanje. Kasnije iz Kremenog Dola kad je tamo stigla voda. Kad je god mogao, i iz gradskog vodovoda...

„Pa bi nešto i zalio od toga. Neku pumpu imam i prskalice – pa malo zeleni i neki rod krompira istjeraj koliko da imam za sebe. E sad kad nam dođe voda, biće mnogo drugačije. Onda možeš i kravu više imati. Posijati dulum djeteline ili blitve da hraniš tu stoku. Doći će neko i od komšija. I ovako dolaze a tada će pogotovo, jer će moći i da posade više. A gdje  nema čeljadi nema ni života. Ne može čovjek sam i izolovan...“

Petkovići danas nisu sami. Niti su Poljičani čekali vodu da bi se vratili i obnovili svoju starinu.

„Za Poljice je zanimljivo to da su se selu vratili svi oni koji su do rata ovdje imali kuće i obrađivali zemlju. A kad je rat završio trebalo je početi iz početka. Obnoviti kuće, oživjeti imanja, opet nabavljati stoku. Poljice je malo selo. Kada je bilo najrazvijenije imalo je 12 porodica. Sad ima sedam ili osam porodica koji rade zemlju i održavaju imanja. Svi mogu sad da dođu u svoju kuću, da je ugriju i u njoj prenoće, da dovedu prijatelje. I većinu slobodnog vremena provodimo ovdje. Ljeti je posebno živo, selo je tada pravo malo turističko mjesto“, kazuje nam Božidar Živanić, koji i sam koristi svaki svoj slobodan trenutak, a nije ih malo otkad je u penziji, da bude u Poljicu.

Božo priznaje da bez sela ne može. Grad podnosi taman toliko da u njemu - samo prespava. A na selu, kaže, uvijek ima nekog posla da se čovjek zanima. Vjerujemo mu svaku riječ dok prolazimo Božovim dvorištem, sa nizom uredno održavanih i zelenilom dekorisanih objekata. Sve nam kazuje da se nečije vrijedne ruke o domaćinstvu svakodnevno staraju. Voda je ovih dana, ipak, glavna tema u Poljicu...

POSLJEDNJE VELIKO AKCIJANJE

Božo vodi i udruženje poljoprivrednih proizvođača i korisnika vode u Poljicu. Udružili su se, kaže, da bi inicirali i ispratili radove na izgradnji vodosistema, a poslije – kako bi zajedno nastupali na tržištu ukoliko bude viška poljoprivrednih proizvoda. Zahvalni su Gradskoj upravi što u ovom ciklusu gradnje sistema na navodnjavanje nije zaboravila ni njihovo selo. Takođe i preduzećima „Vodovodu“, „Elektro-Hercegovini“ i „Hercegovinaputevima“ na ustupljenoj mehanizaciji. Udruženje je preuzelo obavezu da obavlja fizičke radove, organizovanjem dobrovoljnih akcija.

Božo Živanić - Sa vodom biće i roda za tržište

Nije im prvi put - Poljičani su, dodaje, uvijek složno „akcijali“ kako bi na svom ognjištu stvorili bolje uslove za život. Tako je bilo još 1936. kada je u selo probijan put od Zgonjeva, pa kad je obnovljana crkva i groblje, potom i kad je na red došla elektrifikacija 1964. godine. Poslije rata je trebalo obnoviti kuće i imanja, a 2010. godine u selo je stigao i asfalt. Sjetili su se i boraca palih u odbrani sela u posljednjem ratu, kojima su na ulazu u Poljice podigli spomenik. Sa vodom bi nekako zaokružili taj višedecenijski investicioni zamah, pa im volje i elana ni danas ne manjka.

„Naš cjevovod je ukupne dužine četiri kilometra. Svi iskopi su urađeni, a tri kilometra je upotpunosti završeno. Ostalo je još 600 metara prema polju - tu je iskopan kanal, zavarene cijevi. Čeka se čišćenje kanala i zatrpavanje do kraja. Takođe je ostalo da se završi i ovih 400 metara prema groblju. Nakon toga slijedi iskop i zidanje šahtova za vodu...“, kazuje nam Božo.

Obećana im je i potisna pumpa, bez koje u cijevima ne bi bilo dovoljno pritiska. A najposle i izgradnja razvodne mreže, sa priključcima i vodomjerima. Nadaju se da će već ove sezone na slavinima u selu poteći voda...

NISMO STALNI, ALI JESMO SVAKODNEVNO

Na februarskom suncu bilo je neobično živo u selu, koje po posljednjem popisu ima - svega dva stalna žitelja. Putnika namjernika uvijek ima ko da dočeka, sa srdačnošću kakva se prema gostu živo održala još samo na selu. Glavnom „ulicom“ između živopisnih kamenih kuća i okućnica teško je proći a da vas domaćin ne navrati pod svoj krov. Kažu u šali da ovdje nisu stalno, ali jesu svakodnevno.

Svaki dan na svojoj starini - Nikola Runjevac, Božo Živanić, Srećko Jelačić i Milan Marić

„Svi seljani imaju kući i stanove u gradu, ali smo konstantno ovdje. Uvijek je neko tu. I zimi su svaki dan otvorene tri ili četiri kuće, a da ne govorimo kako je ljeti...“, kaže nam Srećko Jelačić, čija je porodica, kako saznajemo, i najstarija u Poljicu. Prvi Jelačić, prema predanju koje se čuva u porodici, u Poljice je doselio još 1790. godine. Po njima se i selo najprije zvalo – Jelačići, kako se i danas može pročitati na starim vojnim kartama. Potom su došli Marići, Petkovići, Živanići, Runjevci, Mandići. Stari su radili zemlju, držali stoku, podizali vinograde i pčelinjake, a danas to isto, koliko se može i prema potrebama, nastoje da održe i njihovi potomci nastanjeni a neki i odrasli u gradu.

„Rođen sam u gradu ali ta starina me nekako vuče da se vraćam ovdje. U bolnici radim stresan posao, a ovdje sam našao izduvni ventil. Mjesto gdje mogu da napunim baterije, a od kojeg imam i koristi. Otac, majka i ja obnovili smo starinu i svaki dan dolazimo“, priča nam Milan Marić, čija je porodica jedna od dvije u selu koje drže i stoku. To je obaveza više da se bude stalno tu, ali i velika muka kad nema čime da je napojite.

„Posebno taj period od maja do oktobra. Ne samo zbog stoke nego i poljoprivrednih radova. Šta god da posadimo gledamo, hoće li biti ili neće. Sve je samo gatanje. Sa vodom ćemo imati sve uslove kao i u gradu. A takva su i vremena došla da ljudi sve više bježe iz gradova. Svako traži neki svoj mir. Biće još više ljudi, obrađivaće svoja imanja, biće selo življe...“, kazuje nam Milan.

A Poljičani, kako kažu, imaju šta i da obrađuju. Kao posebnu zanimljivost ističu to što u cijelom poljičkom ataru nema državnog zemljišta. Od brijega sa kog se silazi u selu, pa sve do konavljanske granice – privatno je zemljište. Nepućeni bi rekli da je i nema mnogo. Ali samo na prvi pogled...

„Kad ko dođe u naše selo – nadovezuje se Božo Živanić - često se upita: od čega ovi ljudi žive. Međutim, dolje ispod sela je polje, otprilike 120 duluma, a svaka kuća ima tu svoje njive. To je izuzetno rodna zemlja u jednoj uvali, jer voda tu donosi sve suvo lišće sa okolnih brda. Nekada su tu za vrijeme Austrougarske bili vinogradi. Na sve strane u okolini takođe ima dolova, od dva-tri pa do 15 duluma. Ima mnogo više zemlje nego bi i mogli obrađivati. Moj otac je do ovoga zadnjeg rata radio 26 duluma zemlje, brat i ja danas radimo četiri duluma. I ovo što se danas obrađuje, kad bi se primjenjivale sve agrotehničke mjere – mi bi imali tržišnih viškova. Samo je bitna voda...“

Kad nije bilo posla oko zemlje, Poljičani su se bavili građevinom i majstorlukom u kamenu. U to koliko su bili umiješni nije potrebno posebno uvjeravati nijednog gosta koji prođe između kuća i domaćinskih objekata, dvorišta, čatrnja i gumna, suvozidina od fino klesanog kamena - na svakom koraku u Poljicu vidljiv je rad vještih ruku majstora od čekića, koji kao da su gradili za vječnost.

Na ognjištu Rista i Milana Marića

Bili su Poljičani, kažu naši domaćini, vješti i u muzici. Srećkov otac je svirao u tamburaškom orkestru, on je tu tradiciju nastavio, a njegov sin se školovao na muzičkoj akademiji. Iako neveliko selo, Poljice je još 1946. godine imalo tamburaški orkestar i folklornu grupu. Još iz djetinjstva pamte zajednička sijela sa komšijama preko granice - naša bi se kola smjenjivala sa linđom, a tamburica sa konavljanskom lijericom. Do prvog sela u Konavlima ima svega dva kilometra. Sjećaju se i da su kao djeca na more išli pješke, a do plaža u Cavtatu stizali bi za dva sata hoda.

Nikola Runjevac nam pokazuje kuću svog znamenitog pretka i imenjaka, imućnog zadužbinara i darodavca iz Amerike koji je 1927. godine obnovio manastir Tvrdoš. „Ozidao ga je cijelog, iz ruševina. Onda je obnovio i kupovao zvona za Petrov manastir, Pantelijinu crkvu, našu Andrijinu crkvu. Napravio na ovom karavanskom putu tri čatrnje...“

Još je mnogo, uvjeravaju nas domaćini, poljičkih priča i znamenitosti vrijednih da se pribilježe. Ali vremena tek ima za još jednu. Onu o putu koji danas ne vodi nikud, a mogao bi donijeti mnogo i Poljicu i Trebinju...

NAJKRAĆI PUT DO MORA

Preko Poljica prema predratnim planovima trebalo da bude građena magistralna saobraćajnica prema Cavtatu, što bi bio i najkraći put od Trebinja prema moru.

Božo Živanić još se živo sjeća dogovora predstavnika vojske i dvije opštine i tada izvođenih radova...

Selo na pola puta između Trebinja i Cavtata

„Vojska, čija je inženjerijska jedinica bila tada locirana u Kumboru, imala je zadatak da izvrši proboj na preostala tri kilometara trase, dok su trebinjska i dubrovačka strana, svaka na svom dijelu, bile u obavezi da rekonstruišu i prošire put na šest metara - kako bi to bio magistralni put. Kada je ovaj dio radova završen, put je doveden do makadamskog nivoa - i moglo se njime saobraćati. Tim putem smo mi išli u Cavtat a Konavljani u Trebinje, gdje su se pretežno i snabdijevali. Završeni su bili i projekti, ali kad je trebalo da počne gradnja – došao je rat...“

Kao opomenu ili podsjetnik nekome, u sred sela Poljičani su uz tablu sa dobrodošlicom postavili i putokaze sa kilometražom za Cavtat i Trebinje. Natpis „Cavtat – 12 kilometara“ samo bi zbunio neupućene - kako sa druge strane nema graničnog prelaza, makadamski put na koji pokazuje ova tabla danas ne vodi nikuda. Poljičani se nadaju da tako neće dugo ostati...

POLA MILIONA MARAKA ZA DALJI RAZVOJ SISTEMA

Načelnik Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Trebinja Vedran Furtula kaže da je vrijednost radova na izgradnji vodosistema za Poljice-Petrovo oko 125.000 KM. U okviru tih radova biće izvedeno i 14 grupnih i zasebnih priključaka za navodnjavanje, te urađeni priključci objekata na sanitarnu odnosno tehničku vodu.

„Već sada možemo reći da smo utrošili oko 100.000 KM za nabavku opreme i izvođenje radova. U vrlo bliskoj budućnosti planirali smo izgraditi i pumpnu stanicu za povećanje pritiska, vrijednosti oko 12.000 KM, čime bi omogućili da se ovaj sistem stavi u potpunu funkciju. Nadam se da ćemo u toku ove godine sistem predati na upotrebu krajnjim korisnicima“, ističe Furtula.

On je naveo da su u okviru kreditnog zaduženja Grada Trebinja planirana i namjenska sredstava u iznosu od pola miliona maraka za dalje razvijanje sistema za navodnjavanje u ostalim trebinjskim selima. Izrada projektne dokumentacije je u toku.

„Tim sredstvima smo planirali dalje da razvijamo sisteme za navodnjavanje, primarno one koje smo zapravo i izgradili u prethodnim godinama. A podsjećam, do sada je uloženo preko 20 miliona maraka. Ostalo je nedovršenih sistema, gdje još treba razvijati sekundarnu i tercijarnu mrežu. Sigurno ćemo opet na Ljubomiru investirati, u izgradnju pumpne stanice. Na Zupcima nas čeka razvoj sekundarne mreže. Takođe, i razvoj nekih drugih sistema i podsistema. Recimo, imamo na Mosku situaciju da su preko udruženja nabavljeni cijevi i materijal za 5,4 kilometra vodovoda, dok se od nas očekuje da izvedemo zemljane radove, odnosno, priključke...“