Preuzeti diplomu, kaže, a da uz tebe nisu oni koju su ti život dali-roditelji, teško je.

O Bilećaninu Đorđiji Kašikoviću, aktivisti i humanitarcu sa velikim srcem BUKA je pisala prije tačno 5 godina. Tada nam je otkrio da se planira školovati za socijalnog radnika. Razlog je bio više nego očigledan - kako bi mogao pomagati drugima, posebno djeci bez roditelja.

Juče je Đorđija ostavrio i ovaj san- diplomirao je!

Na pitanje kako se osjeća na ovaj veliki dana, kaže da su osjećanja pomješana, te da je on, koji uvijek ima nešto reći, ostao bez riječi koje su ovih dana više na strani srca i pomješanih emocija.

Preuzeti diplomu, kaže, a da uz tebe nisu oni koju su ti život dali-roditelji, teško je.

Kao osmogodišnji dječak Đorđija je ostao bez majke i u takvim životnim okolnostima jednostavno je morao ranije odrasti. Nažalost pred kraj studiranja, preminuo mu je i otac.

“Na samom početku školovanja ostao sam bez jednoga roditelja, a na samom kraju obrazovanja i drugoga. U aprilu mjesecu prošle godine iznenada mi je preminuo i otac u trenutku kada sam ja imao 11 ispita do kraja i završni. U novembru sam stekao akademsko zvanje diplomirani socijalni radnik. I da deset života živim nikada ništa drugo ne bih upisao već socijalni rad. Veliku zahvalnost dugujem svojoj majci i svom ocu. Diplomu posvećujem majci jer me je ona, iako fizički nije bila sa mnom, iškolovala sa minimalnom porodičnom penzijom koja mi je bila osnovni i jedini izvor finansiranja za vrijeme studija. U mojoj diplomi na mjestu gdje piše ime roditelja piše ime od majke u znak zahvalnosti i sjećanja. I u filmu Toma umrla je Ljiljana ali opet živi duže od svih nas zahvaljujući nekome ko je volio i voli tako je i u mome slučaju. Danas sam presrećan i preponosan najviše na sebe”, iskren je ovaj mladić.

Ističe I da je svaki put do cilja težak, ali da je uzimajući diplomu u svoje ruke, uzeo ono što pripada samo njemu I za što se lavovski borio: “Osjetio sam svaki onaj položeni ispit i bol i nervozu u stomaku svako veče pred isti. 51. ispit položen je i za mene ne mogu da razmišljam koliko je to stranica knjiga, noći bez sna i litara kafe. Sendviča u prolazu, učenja po studetskom vešeraju, ne mogu da razmišljam o onim suzama sa rečenicom -ne mogu ja ovo više- i svakom onome osmijehu kada iste obrišem i odgovoru -možeš, možeš itekako možeš".

Na pitanje koji su mu dalji planovi kaže da ga je život naučio da ništa ne planira. Živi za ovo danas, jer sutra nikome nije sigurno: “Želja mi je samo da budem zdrav, za sreću, ljubav i sve ostalo ću se ipak pobrinuti sam”.

Trenutno je Đorđije na master studijama iz oblasti Menadžmenta u socijalnom sektoru, a od 1.februara ove godine zaposlen je u struci u svojstvu pripravnika socijalnog radnika.

"Kraj obrazovanja je samo formalni kraj jer čovjek se ipak obrazuje dok je živ. Obrazovanje tek počinje jer praksa je jedno, teorija drugo. Na kraju veliku zahvalnost dugujem rodbini i sa tatine i mamine strane, svojim prijateljima i radnim kolegama, svojoj ljepšoj polovini i Fakultetu na kome sam ostavio divne četiri godine studija. Za mene počinje nova epoha života od koga ću uzeti najbolje jer to zaslužujem. Na kraju posebno hvala Bogu na svemu što mi je dao, a posebno na onome što mi je uzeo. I tuga je lijepa ko je zna nositi, to je blagoslov od Boga da vjeruje u čovjeka da je iznijeti može. Uspjeh pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova. Život je zaista divan i treba ga voliti nije svako ima sreću ni da se rodi”, poručuje ovaj mladi čovjek.