Večeras će biti spuštena zavjesa na tradicionalnu Olimpijadu u malom fudbalu koja već decenijama okuplja najbolje malofudbalske ekipe iz našeg grada.

Olimpijada je oduvijek bila više od igre, bila je nadgradnja sportskog duha Trebinja, mjesto susreta, mjesto aplauza, poprište najboljih. Često su tu mali dobijali velike, neko sa pjesmom a neko sa suzama napuštao teren do narednog ljeta i naredne olimpijade.

U ono doba kad je Trebišnjica bila „prava“ Trebišnjica, prije izgradnje hidroelektrana i kada su se na njoj mogli održavati razni sportovi, plivači su plivali na Startu, uzvodno od Sicilije u Bregovima. A Sicilija, ostrvo između dva račvanja Trebišnjice, pored nekadašnje Begove kuće i prema Pridvorcima, podsjećala je na istoimeno ostrvo u Italiji, i po tome i dobila ime. A površina Sicilije bila je tolika da su se na njoj mogle igrati utakmice.

„Olimpijada je počela, koliko se sjećam, polovinom pedesetih godina prošlog vijeka. Tada su bila žarka ljeta i Trebišnjica je bila bistra, fina i topla. Predveče su se održavale utakmice, jer je po danu bilo vruće. Mislim da je počinjala polovinom jula, a na nju bi dolazili navijači sa svih strana. Najviše ih je dolazilo lađama sa Banja, Maltezova kola, Mostaća. Dolazili su ljudi lađama i iz grada. Nije bilo reflektora i svjetla. Igralo se dok je još Sunca bilo“, pričao nam je  Ljubiša Anđelić.

I uvijek je Olimpijada sa sobom nosila veliku, najveću emociju.

Tina Stanica je prije par godina igrala na Olimpijadi sa natpisom „Igramo za Vuću“ u znak sjećanja na prerano preminulog nekadašnjeg golmana Leotara Vukmira Mijanovića koji je bio član ove ekipe i ostao u sjećanju ljubitelja fudbala.

Par godina nakon Vukmirove smrti, bratu u zagrljaj vječnosti je otišao i Igor. Takođe nekadašnji fudbaler Leotara i igrač Tine.

Ove godine njegov lik na dresovima, na grudima, u srcima, ponijele su nihove kolege iz ekipe Tine. Savo, Srđo, Brano, Rile, Vido i ostali…. Danas su obišli vječnu kuću braće Mijanović na groblju u Petrovom polju, upalili svijeće za pokoj njihove plemenite duše i još jednom ih se prisjetili.

Ko je bio na polufinalu primjetio je najemotivniji trenutak Olimpijade kada su se, nakon pobjedničkog penala Sava Andrića, svi članovi ekipe u zajedničkom zagrljjau našli sa Vukmirovim i Igorovim ocem Slavkom i tako proslavili pobjedu.Kako god bilo u večerašnjem finalu, Tina je osvojila titulu plemenitosti. Ne samo ovim, nego i brojnim potezima proteklih olimpijada.Ono što je sigurno večeras će, baš kao i Hrupjela, imati pravu malu armiju navijača.Na nebeskoj tribini još dvojicu,Vukmira i Igora.