Svake godine, Fond za mlade talente Republike Srbije nagrađuje, između ostalog, i najuspješnije studente završnih godina osnovnih studija kao i studente na masteru. Ovogodišnju nagradu „Dositeja“ je dobilo njih 1540. Pored finansijskog momenta, za sve naše sagovornike ova nagrada ima mnogo veću satisfakcijsku vrijednost. Izuzetna čast je bila upoznati nekoliko Trebinjaca, dobitnika ovog prestižnog priznanja. Tačnije, petoro uspješnih mladih ljudi. Međutim, nije isključeno da među nagrađenima ima još naših sugrađana s obzirom da su Hercegovci poznati po svojoj ljubavi prema nauci.

Priču o ovih pet dobitnika Dositejeve nagrade započinjemo sa pričama Tijane Babić i Lazara Radana koji su završili Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu. Jedno je studiralo smjer Srpske književnosti i jezika, a drugo smjer Istorije. Oboje su odabrali poziv profesora u želji da podučavaju i prenose svoje znanje i ljubav na buduće naraštaje. Iako su svjesni da se danas nije lako zaposliti u školi, i u Tijaninim i u Lazarevim očima se vidi ljubav koju osjećaju prema svom pozivu, a u riječima se osjeti žar i želja da ljudi shvate koliko je rad u prosvjeti bitan. I Tijana i Lazar su dvije godine zaredom dobili Dositejevu nagradu, oboje su na master studijama i ostalo im je samo da odbrane master rad i tim činom zvanično postanu profesori, jedno Srpske književnosti i jezika, drugo Istorije.

Sada, da pređemo na njihove pojedinačne priče i saznamo nešto više o ovim mladim i perspektivnim ljudima, spremnim na sve izazove koje će život tek da stavi pred njih.

Kroz blagi osmijeh, i dalje vidno uzbuđena, Tijana kaže da se potpuno isto osjetila kao i prošle godine prilikom dodjele Dositeje. To je veoma teško opisati riječima.

„Osjećaj kad sam dibila Dositejevu nagradu bio je sreća, a i ponos. Prije svega jer su se rad, trud, učenje i zalaganje zaista prepoznali. Dobila sam je i prošle i ove godine tako da mi je to bio podstrek da nastavim da se trudim i na masteru. Međutim, najdraže mi je to što ta nagrada predstavlja vid zahvalnosti mojim roditeljima, na taj način sam željela da im pokažem da zaista cijenim to što su me školovali i što su mi sve pružili. Najveću podršku su mi pružili prilikom izbora ovog fakulteta koji možda nije ekonomski perspektivan kao neki drugi. Ipak, nisu imali ništa protiv da ga upišem. Naprotiv, oni su me podržali i rekli da ne treba da bježim od sebe, da treba da studiram ono što zaista volim i želim“, iskrena je Tijana koja je diplomirala sa prosječnom ocjenom 9.65, dok joj je na master studijama prosjek 10.

Tijana Babić

Tijana se nijednog trenutka nije pokajala što je za sebe izabrala studije Srpske književnosti i jezika, ali da bi odgovorila na pitanje zašto je to upisala morala je da se vrati u period osnovne škole i pomene svoju učiteljicu Simanu Tomašević.

„Mislim da je to bila jedna sjajna učiteljica, starog kova, koja je sa nama mnogo razgovarala, prije svega roditeljski i dosta je zamijenila roditelje u tom odgoju. Djeca provedu mnogo vremena u školi i to vrijeme treba da bude kvalitetno. Ona nas je naučila osnovnim stvarima, od toga kako da odemo u zbornicu po kredu do nekih mnogo važnijih životnih stvari i mislim da se njeni đaci mogu prepoznati u ovom gradu. Tako dolazimo do toga da mi je ona razvila tu ljubav prema lijepom izražavanju, recitovanju, pisanju, čitanju. Sjećam se da je uvijek zadavala domaće zadatke gdje je trebalo da se piše i to sam sama radila, mama nikada nije htjela da mi pomogne i sada sam joj zahvalna“, prisjeća se Tijana svoje učiteljice i nastavlja „Zatim smo krenuli kod nastavnika i posebno bih istakla nastavnicu u šestom razredu, Sabiru Vulić, i nastavnicu u Gimnaziji Olgicu Cice. One su zaista uticale da izaberem ovaj fakultet za sebe i na njega ne gledam kao na posao nego kao na poziv. Smatram da su profesori zaista veoma značajne ličnosti u formiranju pogleda bilo kog pojedinca“.

Međutim, srpska književnost nije jedino što je ovu svestranu djevojku interesovalo. Tu je bila i molekularna biologija, konkretno ju je, kako kaže, zanimala genetika. Međutim, majka je bila taj tas na vagi koji je prevagnuo u korist srpske književnosti rekavši joj da ne bježi od sebe, da upiše ono što zaista želi i u čemu će iskreno uživati. Očigledno je da je Tijanina majka bila u pravu kad je procijenila da je književnost istinska ljubav njene kćerke jer bez ljubavi ne bi došao ni prosjek iznad 9, a ni Dositejeva nagrada.

Ova posebna djevojka planira da ostane u Novom Sadu premda jako voli Trebinje i o njemu svima rado priča. Želja joj je da radi u školi, ali se, kako ističe, ne bi razočarala ni da se bavi novinarstvom.

„Voljela bih da radim u školi zato što stvarno mislim da je to u mom slučaju poziv. Uživam u radu sa djecom i smatram da sam neko ko na dobar način zna da prenese znanje tako da planiram da konkurišem za mjesto profesora u nekoj školi.  Recimo, radila sam u nekoj školici privatnih časova gdje se učenici spremaju za maturu iz svih predmeta. Ja sam ih konkretno spremala iz srpskog i to mi je zaista bilo dragocjeno iskustvo. Nije mi bilo naporno da se pripremam i držim časove. I djeca su me lijepo prihvatila, mislim da sa njima lako uspostavim drugarski odnos, ali da tu opet postoji određena doza autoriteta“, govori buduća profesorica književnosti o svojim planovima i željama,a kroz blagi osmijeh, ponosna na svoje učenike kaže kako su svi sjajno uradili prijemni ispit i upisali škole koje su željeli.

DECEMBAR

„Kreativna sam osoba tako da u slobodno vrijeme volim da crtam. Zaista me ispunjava taj kreativni rad pa možda završim neki kurs za ukrašavanje torti i kolača. Takođe, volim da pišem pjesme mada sam prije mnogo više pisala prozu“, kaže Tijana, a pjesma "Decembar" je samo jedna od mnogih koje je ova djevojka napisala.

DECEMBAR

I

Bol oboljela bolom.

Uzdasi opustili polja.

Uvelo

Tražim te, mrak je.

II

Bezličje obezličilo riječi

Zagrljaj pleše s tugom.

Uvelo

Tražim te, zora je.

III

Eho nadglašava eho

Bježi u prazno, daljine gutaju.

Uvelo

Tražim te, jutro je.

IV

Mrak zamračio zoru

Zora ozarila jutro.

Jutro ojutrilo dovijeka, u krug.

Nema te, gdje si?

 
Svih pet godina koliko su joj trajale studije Tijana je bila član dramske sekcije Filozofskog fakulteta. Iako je jako uživala izvodeći razne predstave, nikad nije imala ambicije da se bavi glumom.

„Odigrali smo, napravili i izrežirali četiri predstave, imali smo preko 30 izvođenja od kojih je bilo i gostovanja. Gostovali smo na Filozofskom i filološkom fakultetu u Osijeku i u Zagrebu. Vjerujem da bi bilo i mnogo više gostovanja da nas nije zadjesila korona, tako da nas je to omelo“, završava priču Tijana koja smatra da joj knjiga pruža najbolje utočište i da njoj može da se vrati bilo da je srećna ili tužna.

Kao i Tijana, i Lazar je veliki zaljubljenik u svoj poziv. Kad priča o istoriji to radi sa velikom ljubavlju, sa uvjerenjem da je izabrao pravi poziv za sebe, kao i sa rečenicom „kada bih radio u školi, u nekom Institutu ili u Arhivu, mislim da sa posla ne bih dolazio umoran“.

Dositejeva nagrada je samo jedna u nizu nagrada i stipendija koje je dobio, ali svaki put se iznova osjeća poštovano, cijenjeno i uzbuđeno.

Lazar Radan

„Osjećao sam se vrlo ponosno kada mi je uručena Dositejeva nagrada, prosto vam bude drago kad se neko sjeti da vas nagradi za nešto što ste radili sve te godine. Dobar period mog obrazovanja sam proveo čitajući u čitaonicama i učeći. Dositeja je velika satisfakcija za to, dobio sam je dvije godine zaredom i osjećao sam se jako ponosno i ispunjeno jer ona nije samo nagrada u vidu finansijske nagrade već u vidu satisfakcije jer nosi ime po velikom Dositeju Obradoviću. Dodijeljena mi je svječano, sa plaketama. To je pola sata ili sat kada se vi osjećate jako bitno, kada vam svi kažu da računaju na vas, da su ponosni na vas i da im je drago što ste dio najboljih“, priča ovaj dvadesetčetverogodišnjak iz čijih riječi se zaista vidi da je fakultet koji je izabrao njegov poziv jer se toliko ljubavi prema nekoj nauci rijetko može zapaziti kod mladog čovjeka.

Lazar je ovaj fakultet izabrao prvenstveno zbog toga što njegova porodica ima prilično bogatu istoriju. Njegovi prađedovi, kako sam voli da kaže, su bili oficiri vojske i to je porodična tradicija. Kako se o toj istoriji uvijek pričalo u kući Radana, Lazar je od malih nogu to slušao i tako se i opredijelio čime želi da se bavi. U srednjoj školi je na Republičkom takmičenju iz istorije bio prvi i to smatra svojom kartom za ulazak na fakultet za istoriju.

„Mislim da svi studenti imaju pravo na reviziju mišljenja, ali, u ovom trenutku, istoriju bih ponovo upisao. Prosto sam završio fakultet koji volim. Sa finansijske strane svom djetetu nikad ne bih dao da upiše istoriju zato što je apsolutno nemoguće naći posao. Istorija je apsolutno neperspektivna, ali ima mnoge poglede da bude perspektivna, sa Institutima, Arhivima, Muzejima, Zbirkama, Zadužbinama, srednjom i osnovnom školom, fakultetima...“.

Iako mu je tri godine obećavano da će ostati na fakultetu kao asistent, to se na kraju nije desilo. Međutim, Lazar svakako planira da upiše doktorske studije na svom fakultetu u Novom Sadu, ali bi po završetku studija volio da se vrati u Trebinje.

Osim što je završio istoriju, ovaj mladić ima i diplomu TIMS-a, odnosno Fakulteta za sport i psihologiju na kom je završio kurs za operativnog trenera karatea koji podrazumijeva osam najbitnijih predmeta da bi neko mogao da bude trener - da razumije motoriku, taktiku, fiziologiju, anatomiju i ostalo. Ove godine je zvanično postao licencirani trener karatea sa republičkom licencom sa kojom može da bude trener u običnom klubu, selektor reprezentacije...

„Počeo sam da treniram karate u Klubu borilačkih sportova u Trebinju, kod trenera Miće Milića i od tog dana sam u karateu. Imao sam jednog drugara koji je trenirao i prosto me je zainteresovao kimono, pojas, boje, sve ostalo. Počeo sam da treniram dovoljno odrastao da mogu da razumijem šta se od mene traži. Na karate sam krenuo iz razonode i bilo mi je zaista zanimljivo, imao sam korektan odnos sa trenerom koji je jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao u životu. Otvorio mi je put u sve to, jako me je cijenio i poštovao i njemu dugujem sve moje obrazovanje u karateu“, prisjeća se ovaj mladi karatista svojih početaka.

„U Karate klubu 'Soko' u Novom Sadu sam počeo svoju karate karijeru. To je klub koji ima tradiciju od 44 godine rada i nekad se zvao 'Partizan'. Tu sam počeo da treniram 2018. godine i otad sam u klubu s tim da sam prije 3 godine licencirao za sudiju pa sam dvije godine zaredom bio republički sudija sa nacionalnom licencom. Prošle godine sam odlučio da se počnem baviti trenerskim poslom. To može da bude prerano za nekog ko ima 23 godine, ali u karateu nije. Ja imam zvanje majstor karatea prvi dan, imam crni pojas i sasvim potreban spektar vještina i sposobnosti da mogu da držim treninge. Od prošle godine sam u mom matičnom klubu u Novom Sadu trener“.

Lazar je bio član Parlamenta fakulteta dvije godine kao i skoro svih volonterskih organizacija, od predstavljanja fakulteta na sajmovima do upisa novih studenata. Ovaj svestrani momak je takođe učestvovao u svečanoj akademiji „Ponos“ povodom obilježavanja 100 godina od prisajedinjavanja Vojvodine Srbiji. Pored svih svojih uspjeha i dostignuća, Lazar skromno kaže da je najponosniji na članstvo u humanitarnoj fondaciji “Sveti Vukašin” čiji je redovni član. Takođe, član je i Zadužbine knez Miroslav Humski i Udruženja Srba, Hercegovaca i prijatelja u Novom Sadu.

PUBLIKACIJE I RADOVI

Posebno iznenađenje je bila informacija da je budući profesor istorije objavio šest radova tokom svog školovanja. Osim što govori engleski i njemački, čita i goticu odnosno njemački brzopis iz 17. i 18. vijeka koja izgleda kao EKG. „Samo znaš pravila i čitaš“, skromno će Lazar. Objavio je i jedan rad o njoj, o pomoći srpske vojske iz Srema Habzburškoj vojsci.
Ovaj mladi istoričar je dobio toliko nagrada da nema sumnje da će uspjeti da se izbori za svoje mjesto pod suncem. Dobitnik je nagrade Univerziteta u toku prve godine studija, nagrade za najboljeg studenta Filozofskog fakulteta za 2021. godinu. Jedna od najdražih nagrada mu je nagrada Matice srpske iz zadužbinskih fondova koja nema materijalnu vrijednost, ali ima značaj u vidu satisfakcije.

Da je Lazar odličan student potvrđuje i to što je dobijao stipendiju Grada Trebinja za drugu, treću i četvrtu akademsku godinu, a tokom master studija je imao stipendiju fonda dr Milan Jelić. U Srbiji je, osim Dositeje, imao Republičku stipendiju koju dodjeljuje Ministarstvo prosvjete, nauke i obrazovanja.

Jedna od dobitnica Dositejeve nagrade je i Gordana Markov, studentkinja Elektrotehnike i računarstva na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu. Ovaj smjer se popularno naziva E1.

Dositejevu nagradu je dobila kao student četvrte godine i kako kaže, tom prilikom je bila jako uzbuđena. To ne čudi jer je ova nagrada sasvim sigurno jedan od najvećih pokazatelja koliko se cijeni nečiji rad i trud.

Gordana Markov

Kako ova odlična studentkinja ističe, ona je pokazatelj da se isplatilo sve što je radila proteklih godina i čast joj je što je bila dio tako veličanstvene ceremonije.

Kada je izbor fakulteta bio u pitanju, Gordana se nije dvoumila ni trenutak. Elektrotehnika je bila jedini izbor i nije se pokajala, sigurna je da je ljubav prema ovoj profesiji iskrena i prava..

„Ima više razloga zašto sam odabrala E1. Prvo, ja sam treća generacija inženjera u svojoj porodici, majka mi je inženjer elektrotehnike, otac inžinjer mašinstva, a deda po majci inženjer građevine. Druga stvar je ljubav. Mislim da je ljubav najbolji pokretač jer je iskrena, nema skrivenih motiva. Kada je nešto tako iskreno, vrijeme koje se uloži u nešto što zaista voliš ne pada teško, a onda i nagrada za sav taj trud ne može da izostane“, kaže iskreno buduća inženjerka.

Gordana je, takođe, ljubitelj muzike. Išla je u Osnovnu muzičku školu i svirala gitaru. Međutim, muzika je nikad nije zainteresovala u toj mjeri da joj se potpuno posveti. Često svira za svoju dušu i kad se okupe ukućani ljeti na večeri. Zanimljivo je i to da ova djevojka puna vedrine govori i tri jezika – engleski, njemački i italijanski.

Kada poželi da se opusti i napuni baterije, odlazi u šetnju. Ova dvadesettrogodišnjakinja voli prirodu i zelenilo, da trči i brzo hoda. Posebno ističe da je oduvijek voljela šetnju po Fruškoj gori.

Iako joj je ponuđeno mjesto asistenta na Fakultetu tehničkih nauka i planira i master studije da upiše, dugoročni plan joj je povratak u rodno Trebinje.

„Voljela bih da se na neki način odužim svom gradu. Tokom školovanja sam od Grada Trebinje dobijala stipendiju za deficitarna zanimanja, a sad ima i putovanje za najbolje studente na koje se nadam da ću otići“, priča kroz osmijeh puna pozitivne energije.

Ova vedra djevojka kaže da jako voli da putuje, a stipendije koje dobija joj to i omogućuju.

„U vrijeme korone sam obilazila Srbiju i Bosnu i Hercegovinu i fascinirana sam koliko mi imamo prirodnih ljepota, a uvijek težimo tome da odemo u inostranstvo“, zaključuje Goca, kako je zovu ukućani i prijatelji.

Poput Tijane koja je završila književnost, Todor Ružić je takođe zaljubljenik u pisanu riječ premda studira biohemijsko inženjerstvo na Tehnološkom fakultetu u Novom Sadu.

Todor Ružić

„Vjerovali ili ne, biohemijsko inženjerstvo nije bilo moj prvi izbor. Gajim veliku ljubav prema pisanju i književnosti. Međutim, uvidio sam da su druge studije, prije svega prirodne nauke, dosta perspektivnije. Tada je krenulo sumanuto otkrivanje drugih fakulteta, koje se završilo sa Tehnološkim fakultetom, gdje sam odlučio da upišem biohemijsko inženjerstvo. I dan danas smatram da sam napravio dobar izbor“, kaže nam ovaj dvadesettrogodišnjak, ljubitelj pisane riječi koji, pored toga što voli da čita, jednako voli i da piše, prvenstveno prozu i to kratke priče.

Iako je apsolutno jasno da Todor ima visok prosijek i da je Dositejevu nagradu mogao da očekuje, ipak je, kako sam kaže, bilo potrebno da prođe neko vrijeme prije nego što je postao svjestan kakvu je nagradu dobio. Tad je, kao i sad, bio jako uzbuđen.

„Ako bih sada rekao da već imam tačno određene planove za budućnost, slagao bih. Međutim, upis mastera na mom fakultetu je neizbježan. Poslije toga, nadam se nekom daljem usavršavanju u inostranstvu kao i istraživačkom radu“, kaže ovaj mladić željan znanja i usavršavanja.

I peti dobitnik Dositejeve nagrade iz Trebinja je Sara Hamović. Završila je Medicinski fakultet u Novom Sadu, smjer Integrisane akademske studije medicine koje traju šest godina.

„Prilikom dodjele Dositejeve nagrade osjećala sam se zaista posebno, cijenjeno i poštovano. Divno je kad vam govore da vjeruju u vas, da u mlade treba da se ulaže kako bi ostajali na našim prostorima, zapravo vam daju vjetar u leđa. Taj osjećaj je stvarno teško opisati jer nije mala stvar biti među 1500 najboljih u državi“, kaže Sara koja je studije završila sa prosjekom 9.74.

Sara Hamović

Iako bismo očekivali da je studentu sa tako visokim prosjekom medicina u genima, u Sarinoj ni užoj ni široj familiji se niko ne bavi medicinom. Izgleda da je ova doktorica riješila da ona bude začetnik buduće porodične tradicije.

„Prva sam u porodici koja je upisala medicinu i to je bilo veliko iznenađenje za moje roditelje, mada i za mene samu. Oduvijek sam voljela medicinu, ali nisam bila sigurna da ću baš to upisati. U osnovnoj i srednjoj školi su mi svi predmeti išli i uvijek sam bila otvorena za sve opcije. Čitav život sam se bavila muzikom. Pored Gimnazije, završila sam i Osnovnu i Srednju muzičku školu i imam osjećaj da su nekako svi mislili da ću ići u tom smjeru. Međutim, kada sam razmislila odlučila sam da je moj izbor medicina. Bilo mi je jasno da je teško, ali sam vjerovala u sebe i da ja to mogu“, kaže ova izuzetna djevojka koja se nije pokajala što je krenula ovim putem i odlučila se da pomaže ljudima.

Kako Sara ističe, u početku joj možda jeste falilo predznanje koje bi imala da je išla u srednju medicinsku, ali brzo je uspjela to da nadoknadi zahvaljujući radnim navikama koje se stiču u Gimnaziji.

Sara trenutno zasluženo odmara u rodnom Trebinju, ali u njemu neće biti njena stalna adresa. Plan joj je da ostane u Novom Sadu i stažira šest mjeseci nakon čega slijedi državni ispit i zaposlenje. Nada se da ponude za posao neće izostati.

„Što se tiče mojih planova za budućnost i specijalizaciju, čini mi se da bih se u mnogim specijalizacijama pronašla. Međutim, nešto što bih  trenutno željela jeste radiologija. Takođe, u obzir dolazi i pedijatrija, interna medicina, možda pulmologija ili kardiologija, pa i ginekologija. Sebe ne vidim u hirurškim granama. Radiologija je trenutno broj jedan, sviđa mi se što je prava dijagnostička grana. Da bi se njome bavio treba da budeš dobar dijagnostičar, ljekar koji to odabere mora da bude detaljan. Ja mnogo obraćam pažnju na sitnice i mislim da bih se odlično pokazala kao radiolog“, kaže Sara, ali je ujedno sigurna da šta god odabere ili dobije za specijalizaciju da će posao obavljati najbolje što može.

Sara je pored nagrade Dositeja dobitnica i nagrade Univerziteta u Novom Sadu i Medicinskog fakulteta u Novom Sadu za postignut izuzetan uspjeh.

Uz sav svoj rad i trud, ova djevojka je svjesna da ne bi bila to što jeste da nije bilo bezuslovne podrške koju joj je pružila porodica. Posebno ističe koliko je srećna što joj i brat studira u Novom Sadu jer se tako ne osjeća usamljeno i udaljeno stotinama kilometara od kuće i roditelja.

MUZIKA JE SADA HOBI

„Iako sam svirala flautu i klavir, uvijek sam više voljela pjevanje. Njime sam se najviše i bavila. Pjevala sam po raznim dječijim festivalima u Hercegovini, Republici Srpskoj i Srbiji. S obzirom da su ti festivali za mlađe generacije, otprilike do 16. godine, prestala sam da ih posjećujem. Kada sam upisala fakultet rekla sam sebi da nemam vremena i za pjevanje i to je ostalo na tome“, kaže ova svestrana djevojka koja je i član Udruženja Srba, Hercegovaca i prijatelja gdje se druže, imaju zajedničke predstave u kojima oživljavaju tradiciju i predstavljaju hercegovačke običaje ljudima u Srbiji.
Veoma nam je drago što smo imali priliku da upoznamo ovih petoro mladih ljudi, toliko različitih, ali na neki način i sličnih. Puni entuzijazma, željni znanja, učenja i usavršavanja, spremnih da se izbore za sebe, svoja uvjerenja, profesije, da daju svoj doprinos društvu, da izađu kao pobjednici iz mnogih životnih borbi. Jer, oni su najbolji među nama, ambiciozni i perspektivni.