INICIJATIVA UDRUŽENJA GAČANA: Svaki srpski grad nepokorenog duha mora imati ulicu Vojvode Stojana Kovačevića | Herceg Televizija Trebinje

Književnost - Feljton

INICIJATIVA UDRUŽENJA GAČANA: Svaki srpski grad nepokorenog duha mora imati ulicu Vojvode Stojana Kovačevića

Izvor: Slobodna Hercegovina | Foto: Slobodna Hercegovina | Datum:09.02.2017.

Zavičajno udruženje Gačana na čelu sa Svetozarom Crnogorcem još je u aprilu 2015. godine podnijelo prijedlog da srpska prijestonica dodijeli jednu od ulica Stojanu Kovačeviću. Nadležna komisija Grada Beograda do danas nije reagovala, a Slobodna Hercegovina prenosi tekst Udruženja Gačana koji stoji u obrazloženju ovog prijedloga.

Legendarni hercegovački junak i harambaša u čijem je liku, veoma brzo posle njegovog odmetanja od turske vlasti i okupljanja hajdučke čete polovinom devetnaestog vijeka, Hercegovina dobila prototip epskog hajduka, po kome je čitav jedan period njene istorije u narodu ostao upamćen kao „Stojanov vakat“.

Rođen je u gatačkom selu Srđevići. Za čitavo vrijeme trajanja pokreta Luke Vukalovića 1852 – 1863, hajdučke čete Stojana i Petka Kovačevića, takođe čuvenog junaka i harambaše, bile su jedine koje nisu prekidale četovanje i borbu sa Turcima u Hercegovini. Za to vrijeme Stojan je imao brojne okršaje s Turcima po Hercegovini, a jedan period boravio je sa svojom četom i u oblasti planine Romanije.

Posebno se istakao u toku bitke na Grahovcu 1858. Stojan i njegov rođak Petko nisu prekinuli borbu ni kada je Vukalović proteran iz Hercegovine u Rusiju. Turci su  ultimativno tražili od Crne Gore da spriječi njihove akcije. Zbog toga su 1864. bili izdati Turcima u nikšićkim Rudinama. Petko je tada sa porodicom zarobljen i sa sinom odveden u tamnicu u Nikšiću, a potom u Mostar gdje je obješen na Maloj tepi 1865 godine. Stojan to Turcima nikada nije oprostio i za Petka im se krvavo osvetio. Njegovo izdajstvo i smrt nikada nije oprostio ni knjazu Nikoli.

Nastavio je četovanje i pripremao Hercegovinu na ustanak, a 1872. išao je u Beograd pokušavajući da obezbijedi pomoć i podršku srpske vlade za novi ustanak u Hercegovini. Na povratku je, međutim, ponovo i  na prevaru, bio uhvaćen od povjerljivih ljudi knjaza Nikole. Uspio se izvući iz tamnice u Mostaru, ali mu je knjaz Nikola onemogućio svaku akciju da ne bi remetio odnose sa Turcima. Početkom ustanka 1875. Stojan se sa svojom četom našao u prvim borbenim redovima i nije posustajao sve do njegovog kraja, ističući se u mnogim bojevima protiv Turaka od Muratovice, preko Duge  do Vučijeg Dola, Ostroških greda, Nikšića i drugih velikih bojišta.

O junaštvu Stojana Kovačevića i ostalih Hercegovaca pisao je i Vladika Nikolaj u svojim Misionarskim spisima: ,,Bez iskrene i tvrde vere u živoga Boga nema junaštva. A gde nema junaštva ljudi se služe samo lukavstvom i spletkom. Samo Gacko, dalo je više junaka nego jedan grad evropski. Pa Nevesinje, pa Drobnjaci! Sve one junačine, koje ti spominješ u pismu kao: pop Bogdan Zimonjić, Novica Cerović, Jakov Daković, Stojan Kovačević i drugi, bili su velika deca. Njihova vera u Boga i krajnju pobedu pravde bila je kao vera u dece, prosta i čista, nenagrižena sumnjom i neukaljana prašljivim računima. Bogobojažljivci i narodoljubci ne mogu ne biti junaci“.

Posle Berlinskog kongresa i okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austrougarske, Stojan nije priznao novog okupatora niti je položio oružje, već je sa Perom Tunguzom 1882. godine pokrenuo Hercegovce na novi ustanak. U njemu je, kao najizrazitiji predstavnik hajdučkog elementa, predstavljao čovjeka koji je širinom svojih pogleda značio neobično mnogo u okupljanju Srba i muslimana na zajedničku akciju. Njegova četa u ovom ustanku bila je sastavljena i od Srba i od muslimana koji su u njoj bili većina.

Slomom i ovog hercegovačkog ustanka Stojan se povlači u Crnu Goru i biva interniran u Podgorici, da bi se kasnije naselio u Nikšić. Njegov dolazak u taj grad bio je od naroda oduševljeno prihvaćen. Svuda i na svakom mjestu odavana mu je dužna počast, a posebno ga je cijenila omladina kojoj je bio uzor i ideal. S druge strane, Stojan je podržavao crnogorsku omladinu i njene napredne ideje, stremljenja i shvatanja.

Kada je 1908 Austrougarska izvršila aneksiju Bosne i Hercegovine, tada 87- godišnji Stojan je, zajedno sa harambašom Perom Tunguzom, išao na Cetinje tražeći od knjaza saglasnost za podizanje novog ustanka u Hercegovini. Umro je u dubokoj starosti u Nikšiću i sahranjen, po želji kralja Nikole, kod nove Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog na Petrovoj glavici u Nikšiću. Sa druge strane crkve sahranjen je, takođe Nikolinoj želji, veliki crnogorski junak Novak Ramov Jovović. Nikola  je želio da ta crkva bude njegovo vječno prebivalište i da mu na taj način ,, vječnu stražu” drže najbolji hercegovački i najbolji crnogorski junak.

Stojan je još za života postao legenda. Preko priča, anegdota, epskih pjesama jedan je od rjeđih koji opstaje u pamćenju naroda. Jednu od svojih pjesama posvetio mu je i Aleksa Šantić. Ovom prilikom navodimo samo jednu njegovu strofu:

Vaj, sada kad nas sindžir tuče,
Ko će da krha tamnice i ključe,
Kad tebe nema i orlova tvoji’?    1911

Raspolagao je natprosječnom snagom, neobično širokih ramena i dugih koščatih ruku bio je za Turke strah i trepet. Nosio je jednostavno hercegovačko odijelo i po odijelu lijepe srebrne toke. Za pojasom bile su zadjevene dvije pozlaćene ledenice i jedan manji srebrni handžar, od koga se Stojan nikada nije razdvajao.

“Gonila me je Turska i Austrija, gonila me je i Crna Gora pedeset i kusur godina sve kao zvijer, i vrebali da me uhvate i ubiju. A ja sam se borio, ne za sebe, nego za Hercegovinu. Htio sam da bude slobodna, a to ne dočekah”, – riječi su koje se pripisuju velikom Gačaninu, Srbinu i Hercegovcu, Stojanu Kovačeviću, vojvodi, harambaši i junaku, koji je  bio poznat po tome “da nikom dužan ne ostaje.”

“Kad bih mogao gospodaru, svu bi ćesariju u oganj spalio”  – kažu da je rekao knjazu Nikoli.

Mi Gačani u Beogradu ponosni smo na našeg zemljaka, harambašu i vojvodu Stojana Kovačevića i smatramo da bi takvi neustrašivi junaci, slični Karađorđu, mogli pozitivno uticati na mlade generacije kako se voli i brani otadžbina. Zbog njegovih zasluga za slobodu srpskog naroda u Hercegovini predlažemo da jednoj reprezentativnoj ulici u Beogradu dodelite naziv ulica Vojvode Stojana Kovačevića.


Jovan Kovačević  /  Svetozar Crnogorac
 
Beograd, 07.04.2015.


Kategorija: Feljton

Šta Vi mislite o ovome?

NAPOMENA: Sadržaj objavljenih komentara ne predstavlja stavove Herceg RTV već samo autora komentara! Molimo čitaoce da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja!

Najčitanije u ovoj kategoriji: