Udruženje Trebinjaca u Beogradu je po šesti put upriličilo okupljanje kod biste Jovana Dučića na Kalemegdanu, kako bi obilježilo 76. godišnjicu od smrti velikog srpskog pjesnika i prvog ambasadora Kraljevine Jugoslavije.

Predsjednik Udruženja Žarko J. Ratković u svojoj besjedi je istakao da Trebinjci u Beogradu po ko zna koji put imaju čast da se susreću kraj biste velikog pjesnika, diplomate, akademika i još većeg patriote.

– Današnji dan i dani bliski njemu nekako su sudbinski vezani za srpski narod. Na Blagovijesti je u Americi umro naš Duka, 7. april je jedan od ona četiri dana kada je bombardovan Beograd, a jedan, ne tako davni, martovski datum, pamtiće se po krvavom pogromu našeg naroda sa Kosova i Metohije. Svaki put je na udaru bila sudbina one iste otadžbine koju je Jovan Dučić neizmerno voleo i s njom u tuđini patio – rekao je Ratković citirajući Dučićev stih “Otadžbina je kolektivni duh jednog naroda”.

RATKOVIĆ: SVJEDOCI SMO DUČIĆEVE ISTINE DA JE PRAVA OTADŽBINA ONA KOJA JE ZARAĐENA KRVLJU I ZNOJEM

– Dučić je smatrao da veličina jednog naroda nije u njegovoj istoriji nego u njegovoj legendi, ali legendi iznikloj iz istorije. U takvoj vezi i sprezi otadžbina postaje najveći svijet koji čojvek svojim duhom može da dosegne- rekao je Ratković primjetivši da “knez pesnika” bdije nad otadžbinom kao majka nad kolijevkom.

– Dučić je za vrijeme Drugog svjetskog rata ispjevao rodoljubive stihove koji kategorično govore da “samo krvlju i znojem zarađena otadžbina je prava otadžbina”. Itekako je bio u pravu, jer mi to iznova i iznova doživljavamo- rekao je Ratković.

On je citirao i stihove pjesme “Večna Srbija” ocjenjujući ih kao uzvišenu molitvu. “Čuvaj se, moj rode, svojih stranputica, Jer put neizvestan uvek je put vražji, Ne boj se jastreba nego kukavica, Ne boj se lažova nego njine laži”.

– Ima li potrebe isticati koliko ovi stihovi odjekuju i danas. Koliko su samo životni? Da li nas to Dučić sa Hercegovačke Gračanice upozorava na sve prevare i patnje našeg života? – zapitao se Ratković koji je svoje izlaganje završio stihovima “Hercegovine”.

– Kako primećuje jedan pjesnik “ otadžbina je za Dučića, kao i za nas danas, postala univerzalno srpska, svesrpska, a on, na kraju svog puta, dajući svoje srce i riječi svojoj srpskoj otadžbini, vinuo se, kao soko, ka njegovom nebu i njihovom zajedničkom tvorcu – zaključio je Ratković.

BEĆKOVIĆ: HTIO JE DA BUDE SAVA VLADISLAVIĆ SVOG VREMENA…

Okupljenima se potom obratio, “najveći živi srpski pjesnik” Matija Bećković, koji je podsjetio na činjenicu da se ni do danas ne zna kad je Dučić rođen, ali se zna zašto je rođen.

– Svi znamo kad je umro, ali tu vijest u to vrijeme nije objavio ni bilten izbjegličke vlade čiji je poslanik bio – istakao je Bećković ocjenjujući Dučića kao najistaknutiju “lirsku zastavu na kuli srpske poezije”.

– Milan Kašanin je kazao da niko nije pametnije utrošio svoj život. Dučić je znao samo za uspinjanje. Nije se zaustavio ni u Mostaru, ni u Trebinju, ni u Bijeljini, ni u Somboru, došao je u Ženevu, Pariz, Bukurešt i Ameriku – rekao je Bećković napominjući da je boravio u Dučićevoj rodnoj kući u Hrupjelima, kao i na Mičigenskom jezeru u kući u kojoj je preminuo. Bećković je rekao da je koračao istom onom stazom kojom se prošetao Dučić nakon jednog sastanka Srpske narodne odbrane.

– Tada je jedan predstavnik naše izbjegličke vlade govorio da treba da pogine još jedno 100.000 Srba da bi se sačuvala Jugoslavija. Dučić se toliko iznervirao i uzbudio da je tako vruć izašao pored tog jezera da prošeta, dobio upalu pluća i umro- rekao je Bećković i podsjetio da je Jovana put u Ameriku odveo kod Mihajla Dučića koji je, kao znameniti Srbin osnovao tamošnju Srpske narodne odbrane.

– Kao što je uzdizao sebe i svoju poeziju, uzdizao je i svoj grad Trebinje. Kitio ga je spomenicima i raznim antikvitetima kako bi taj grad izgledao onako kao je on mislio da treba da izgleda njegov rodni grad – rekao je Bećković poredeći Dučića sa slavnim pretkom Gačaninom Savom Vladislavićem.

– Dučiću je bilo malo da bude prvi ambasador Kraljevine Srbije i prvi pjesnik srpskog naroda, on je htio da bude Sava Vladislavić – da određuje sudbinu svijeta i svoga naroda. Dučić se raspitivao po cijelom svijetu za svoje diplomatske službe o Savi Vladislaviću, a u stvari poistovjećivao se sa njim. Nastalo je njegovo posmrtno stradanje jer je doživio onu slavu kojoj se nadao. Vrlo rano počeo je da piše testament i da crta svoj grob. Na kraju je govorio kako bi volio da izgleda poput one kosovske Gračanice na nekom omanjem brdu pod Trebinjem, a doživio je da se podigne prava Gračanica a da Trebinje i Trebinjsko polje postanu porta te crkve u kojoj je njegov vječni dom – rekao je Bećković i podsjetio na činjenicu da je posle više od pola vijeka Dučić došao u svoj zavičaj.

- Rekao je da će doći kada dođe sloboda. Mislili smo da je sloboda došla kada je on stigao u Trebinje. Da li je došla ili nije, to sad zavisi od nas – rekao je Bećković i podsjetio zapažanje srpskog književnog istoričara Pera Slijepčevića koji je Dučićevu karijeru pratio kroz njegov potpis.

– Prvo se potpisivao kao Jovan A. Dučić, pa Jovan Dučić, a na kraju samo Dučić- rekao je Bećković zaključujući da bi danas, okružen svojim narodom Dučić bio srećan.