Svaka generacija smatra da je njen način odrastanja bio najljepši, što je potpuno prirodno. Međutim, činjenica je da danas djeca odrastaju značajno drugačije, većina bi ocjenila manje blisko nego generacije od prije samo dvadeset godina.

Najčešće kao uzrok ovako velike razlike u odrastanju navode se digitalne tehnologije, njihova esktremna dostupnost, pa i činjenica da sve češće vaspitavaju djecu više nego roditelji, glumeći moderne dadilje koje će ,,pripaziti” dijete dok mama i tata malo odmore posle posla.

Poziv napolje
Sve rjeđe se može vidjeti scena da nekoliko klinaca dolazi na nečija vrata i izgovara za starije generacije čuvenu rečenicu ,,da li može napolje”.

Fiksni telefoni
Sve je veći broj domova koji su u potpunosti isključili fiksne telefone, otkazali ih ili je njihov zvuk isključen, jer znaju da može da pozove samo neka reklamna agencija. Danas smo svi dostupni i potpuno smo zaboravili osjećaj kada nekoga pozivamo i nadamo se da je kod kuće jer nam baš sada treba.

One dobro poznate rečenice tipa "Dobar dan, ovde Miloš, da li je Ivan kod kuće?" gotovo se uopšte ne izgovaraju, a ćaskanje sa ukućanima osobe koju pozivamo je potpuno iščezlo jer direktno zovemo onog ko nam treba.

Crtani u sedam
Nekada su crtani filmovi bili poseban ritual. Najprije, mogli smo ih gledati samo u redovnim terminima na televiziji ili ako baš imamo sreće, a roditelji su posebno raspoloženi, postojala je opcija da iznajmimo kasetu u video klubu (da li današnje generacije uopšte znaju šta je video klub?).

Posebno omiljen je bio crtani prije škole, koji smo oduševljeno upijali uz doručak, još sanjivih očiju.

Igre koje smo obožavali
Žmurke, straže, janjine, vijača, lastiš, između dve vatre, fudbal dok ne padnemo s nogu – spisak praktčino nema kraja. Neumorni, trčali smo sve dok se obično sa prozora ne čuje: Hajde kući!

Odnos prema školi
Starije generacije su uglavnom pomoć roditelja dobijale samo onda kada zatraže, a i to se retko dešavalo. Privatni časovi su bili toliko retki da su za mnoge bile potpuno nepoznat pojam.

Odgovornost prema sopstvenom školaovanju, domaćim zadacima i ocenama bila je isključivo na deci, a roditelji su bili samo nadzorni organ, a ne aktivni učesnik u učenju.

Odnos prema nastavnicima
Ranije, loše ocjene su tumačene isključivo kao odgovornost roditelja, dok danas sve češće možemo da čujemo kako su u očima roditelja za neuspeh dece u školi krivi isključivo nastavnici.

Detinjstvo je bilo mnogo mirnije
Naravno, važno je da se djeca bave fizičkom aktivnošću i uče, ali danas možemo da ocjenimo da djeca žive prilično programiranim životom, a da njihov dan sve više liči na radni dan odraslog čoveka.

Nakon škole ide se na engleski, pa na trening, pa se radi domaći nakon čega je prakitčno vrijeme za igru, vrijeme da se bude dete, već prošlo, a došlo je vrijeme za spavanje.

Roditelji su imali više vremena
Danas radni dan traje praktčino do uveče. Roditelji mahom rade minium do 17 časova, nerijetko i duže, pa je vremena za bavljenje djetetom i porodicom sve manje. Prethodne generacije, imale su roditelje koji uglavnom rade do 15 ili 16 časova, a nakon toga posao ne nose kući.